hrvatski

"Uloga poklisara u širenju teritorija Dubrovačke Republike na zaleđe (krajem 14. i početkom 15. stoljeća)"

Analiza značenja poklisara koji su nastojali proširiti granice Dubrovačke Republike 1399.-1433. godine, kako bi joj osigurali stabilnost i budući prosperitet, a sebi napredak i ugled, omogućava sagledavanje toga procesa iz novoga kuta. Struktura rada i upotrebljene metode nametnule su niz istraživačkih pitanja. Svako poslanstvo pratilo se u odnosu na nekoliko prametara: tko su izabrani poklisari, iz kojih društvenih slojeva i obitelji dolaze, kome su upućeni i s kojim ciljem, s kime sve dolaze u doticaj i pregovaraju tijekom svog mandata, koliko se dugo zadržavaju u poslanstvu, moraju li često mijenjati mjesto boravka i slijediti osobu kojoj su upućeni, kakve su opće političke i gospodarske prilike u okruženju i koliko one utječu na njihov rad, u kakvom su odnosu s osobom kojoj su upućeni i poznaju li je od prije, jesu li već izgradili reputaciju i istakli se u obavljanju poslaničke službe, koliko često korespondiraju s Vladom, na koje probleme i iskušenja nailaze, kojom se argumentacijom koriste da bi uvjerili vlasnika određenog područja na prodaju i pridobili njegovu naklonost, koliko su za svoju službu plaćeni, čime su motivirani za svoj rad, slijede li u svemu dobiveni naputak ili ih ponekad zanemaruju i postupaju samovoljno, s kakvim uspjehom obavljaju povjerene zadaće, koliku ulogu pri tome igraju obrazovanje, poznavanje normi i obrazaca ponašanja, rituala, ceremonijala i kulture zemlje u koju odlaze te jesu li vidljivi začetci profesionalizacije poslaničke službe. Rezultati istraživanja pokazali su da je Dubrovačka Republika u pokušajima širenja granica imala pomno razrađen plan, a da su poklisari bili njegov neizostavan dio. Konačan ishod njihovih nastojanja odredio je splet osobnih napora, političke nužnosti i pretpostavki. Elementi klanovske borbe u izboru poklisara nisu uočljivi. U službu su redovito birani najugledniji i dobrostojeći vlastelini s izgrađenom političkom karijerom za koje se vjerovalo da će polučiti uspjeh. Pokazalo se da brojnost roda nije povezana s njegovim utjecajem u diplomaciji. Dubrovački rodovi Gondula, Resti i Georgio dali su najviše poklisara, a 1400. godine po brojnosti su bili 6., 11. i 5. Indikativno je opredijeljivanje najužih krvnih srodnika za poslaničku službu. Kada nisu bili u poslanstvu njihovo iskustvo i znanja korišteni su u donošenju vanjskopolitičkih odluka zbog čega su često birani u povjerenstva za sastavljanje uputa poslanicima i pisama svim važnijim osobama iz političkog i crkvenog miljea. Na kraju valja istači da je primjetno njihovo sve dulje zadržavanje u poslanstvu, specijalizacija za određenu osobu ili područje, odnosno profesionalizacija poklisarske službe koja je dobila ranonovovjekovna obilježja.

Dubrovačka Republika, poklisari, širenje teritorija, vlasteoske obitelji, srednji vijek.

nije evidentirano