hrvatski

Između prizora i predodžbe Nestajanje slike od Tiziana do Gerharda Richtera

Godinu dana nakon nastupa u Njemačkom paviljonu na 36. izdanju Venecijanskoga bienala 1972. godine, Gerhard Richter naslikao je niz od pet slika koja nose naziv Verkündigung nach Titian (Navještenje prema Tizianu), a kojima je predložak bila reprodukcija Tizianove Annuciazione (oko 1535.) iz Nadbratovštine (Scuola) di San Rocco koju je Richter ponio na razglednici iz Venecije. To nije prva slika prema starom majstoru u njegovu opusu – ne samo tijekom studija na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu – nego i poslije toga, ali je prvi nīz. Osim toga, ne oslanja se na crno-bijele reprodukcije skupljene u Atlasu kao do tada, nego prihvaća boju u slikarskom dijalogu sa starim majstorom. Richter pretvara Navještenjā prema Tizianu u vremenski laboratorij slikarstva poslije, nakon Tiziana (njem. nach Tizian), u refleksiju o slikarstvu na početku sedamdesetih godina XX. stoljeća. Postupak postupnog zamagljivanja prizora – kojim se koristi i prije, ali je posebno naglašen kao dramatski put u nizu Navještenjā, jer vodi do razlaganja prizora – umjetnik u razgovoru s Rolfom Schönom (1972.) objašnjava: “Ne mogu svjedočiti o stvarnosti jasnije nego što je moj odnos prema stvarnosti ; a na to pak ima utjecaja nepreciznost, prolaznost, nesigurnost, nedovršenost, bilo što. Ali to ne objašnjava slike. U najboljem slučaju objašnjava što je dovelo do njihova slikanja”. Naznačeno Richterovo ograničenje kako postupak zamagljvanja nije ključ za razumijevanje daje dozvolu da se Navještenjima prema Tizianu pristupi drugačije.

Tiziano Vecellio, Gerhard Richter, Navještenje, vizualni dijalog

nije evidentirano