hrvatski

Supostavna analiza rečenične anafore u hrvatskom i talijanskom jeziku

Cilj je ovoga rada supostavno istražiti rečeničnu anaforu u hrvatskom i talijanskom jeziku. Predmet su istraživanja povratni izrazi koji su u ovom radu određeni kao posvojne (hr. svoj, vlastit ; tal. proprio) i lične rečenične anafore (hr. sebe, samog sebe ; tal. sé, se stesso) s obzirom na funkciju koju ostvaruju. Istraživanju prethodi uvod u područje istraživanja i pregled teorijskih razmatranja rečenične anafore. U analizi se primjenjuje teorija Kena Safira (2004a, 2004b) koja komlementarnu distribuciju rečeničnih anafora i zamjenica, kojom upravlja načelo Izraz za tumačenje (FTIP), sagledava kao rezultat njihova nadmetanja za to da u rečenici budu protumačene kao izrazi ovisni o danom antecedentu. U radu se pretpostavlja i postojanje načela interpretacije rečeničnoga konteksta koji omogućuje dostupnost pojedinog izraza za nadmetanje pod uvjetom da mu odgovara kontekst: posvojni za posvojne, a kontekst ličnog oporavka za lične izraze. U analizi sintakse proučavanih izraza polazi se od pretpostavke da razlike u distribuciji istovrijednih izraza u dvama jezicima proizlaze poglavito iz razlika u njihovim φ-obilježjima (usp. Burzio 1989, 1991, 1994, u tisku), iz njihove pripadnosti različitom tipu anafora (usp. Safir 2004a), kao i iz činjenice da hrvatski i talijanski jezik nemaju u potpunosti podudarne inventare rečeničnih anafora. Naime, raspolažući različitim izrazima koji u danom kontekstu mogu biti protumačeni kao ovisni o antecedentu, razlikuju se ovisnosne ljestvice u hrvatskom i talijanskom jeziku na kojima su ti izrazi raspoređeni. Status rečeničnih anafora proučavanih izraza utvrđuje se na temelju njihovih unutarnjih, morfoloških i leksičkih svojstava, a na temelju korpusnih primjera hrvatskoga i talijanskoga jezika opisuje se i teorijski objašnjava njihova rečenična distribucija, i to s obzirom na moguće im antecedente, njihovu komplementarnu distribuciju sa zamjenicama, usmjerenost i domenu unutar koje moraju ostvariti odnos ovisnosti o antecedentu, a analiziraju se i posebnosti pojedinih izraza te izazovi koje empirijski podatci predstavljaju za odabrani teorijski model. Sustavno je opisana morfologija i osobito sintaksa proučavanih hrvatskih i talijanskih anafora u supostavnoj perspektivi te su ponuđena teorijski relevantna objašnjenja istražene pojave. Potvrđene su pretpostavke o distribucijskim razlikama hrvatskih i talijanskih anafora, a zaključak je empirijske provjere postavki jedne teorije na dvama jezicima da nije posve uspješna u objašnjenju ponašanja talijanskih anafora, dok je optimalna za analizu hrvatskih.

anafora ; rečenična anafora ; anaforičnost ; hrvatski ; talijanski ; povratnost ; sintaksa ; morfologija ; generativna gramatika

nije evidentirano