hrvatski

Sekundarna jotacija – zanimljivo, ali rješivo pitanje izdavačke prakse Divkovićevih djela (na primjeru Besjeda)

Budući da je sudjelovao u izradi nedavno objavljene transkripcije Divkovićevih Besjeda i znanstvene studije o tom djelu, autor se dotiče zanimljiva pitanja potencijalne provedenosti sekundarne jotacije u književnome opusu Matije Divkovića. Preciznije, riječ je o pitanju treba li u izdavačkoj praksi na mjestima gdje je potencijalno provedena sekundarna jotacija bilježiti palatale lj i nj ili neslivene sljedove l + j i n + j. U Besjedama su se autori i priređivači poveli dosad u većoj mjeri zastupljenom praksom bilježenja neslivenih sljedova, ali razlozi za takvo postupanje nisu se dosad detaljno obrazlagali u literaturi. Pretpostavljaju se stoga dva moguća i veoma vjerojatna prigovora razlikovanju neslivenih sljedova od palatala u izdavačkoj praksi. Prvi je mogući prigovor taj da je nesigurno koji se izgovor krije u pozadini grafi jskoga zapisa, a drugi je da neslivenoga izgovora u Divkovićevo vrijeme nije bilo, tj. da je netočno održavati razliku između slivenoga i neslivenoga izgovora. U raspravi se brani odabrano transkripcijsko načelo svim poznatim argumentima, i to izravno pa neizravno.

sekundarna jotacija ; Matija Divković ; Besjede ; povijesna sociolingvistika ; tekstologija ; izdavačka praksa ; grafija ; nesliveni izgovor

Zbornik ima dva ISBN-a, gore je naveden za NSK Zagreb, a drugi je 978-9958-9026-5-9 (Zaklada Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene) English Summary: As the author of this paper had an active role in the recently published transcription of Divković’s Sermons and scholarly studies about this work, the author has come into contact with interesting questions regarding the potential realisation of secondary iotation in Matija Divković’s literary works. To be more precise, the main question is whether it was publication practice to note potential secondary itotation as palatals /ļ/ and /ń/ or as non-fused sequences /l/ + /j/ and /n/ + /j/. The authors and editors of Divković’s Sermons have until now for the most part engaged in the practice of noting separate sequences, but the reasons behind such an approach have not been expounded on in literature. There are two possible and probable objections to differentiating non-fused sequences from palatals in publication practices. The first possible objection is that it is unclear which pronunciation lies behind the graphemes, and the second is that a non-fused pronunciation did not exist in Divković’s time, in other words th