hrvatski

Krug svećenika povjesničara i književnika Dubrovačke biskupije u prvoj polovici XX. stoljeća

Devetnaesto stoljeće za dubrovačku Crkvu bilo je iznimno bremenito. Ukidanjem Dubrovačke Republike nestao je stoljetni politički okvir, a ulaskom u složenu državu postaje njenim rubnim teritorijem. Rusko-crnogorska pljačka, francuska okupacija, sveopće osiromašenje i veliko iseljavanje najbogatijeg sloja. Tek od druge polovice XIX.stoljeća bilježi se ekonomski oporavak. U atmosferi ukidanja samostalnih dubrovačkih dominikanskih, benediktinskih i franjevačkih provincija, te dokidanja Korčulanske i Stonske biskupije, te svođenje Dubrovnika od statusa metropolije na stupanj biskupije obilježila je crkvene prilike. Van okvira povijesne teorije u utihnini svojih župnih dvorova u Dubrovačkoj biskupiji djelovalo je više svećenika koji su svojim radom ostavili sačuvane tragove prošlosti, bez ikakvih posebnih teorijskih pobuda. Njih je vodila misao vodilja, a to je bilježenje povijesti, važnih osoba i događaja. Ova generacija svećenika – povjesničara djelovala je u trenutku kada se Dubrovačka biskupija kada se cjelokupni sustav vrijednosti zatirao, i kada su se redefenirao svijet u kojemu su ponikli. Krug svećenika - povjesničara Dubrovačke biskupije treba započeti sa najistaknutijim, a najistaknutiji crkvenim povjesničarom druge polovice XIX. stoljeća, a to je Stjepan S(Š)kurla. On je prethodio dubrovačkom krugu crkvenih povjesničara s kraja XIX. i prvih desetljeća XX. stoljeća. Uistinu se radi o zanimljivoj osobnosti među dubrovačkim svećenstvom XIX. stoljeća. Nešto mlađi svećenik od don Stjepana Škurle Dubrovačke biskupije, je don Antun Liepopili(1848. – 1940.). On je među najmarkantnijim osobnostima svećenika i intelektualaca Dubrovačke biskupije, koji je kao zreo političar razotkrio naivnost dubrovačko-slovinskog jugoslavenstva, i kao pravaš 1885. godine ušao je u žestoku polemiku s Nikšom Gradijem. Uz svećenički poziv intezivno se bavio političkim i intelekualnim radom. Svoj spisateljski rad započeo je u časopisu Slovinac, a brojni netiskani rukopisi čuvaju se u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku. Jačanje srbokatolika u Dubrovniku navelo ga je da započne s pisanjem povijesnih studija. Opreka don Antunu Liepopiliju bio je don Ivan Stojanović (17. 12. 1826. – 19. 9. 1900.), svećenik i povjesničar, te jedan od najborbenijih dubrovačkih srbo-katolika. Među inima crkvenim povjesniučarima treba navesti don Vladimira Taljerana, don Vicka Lisičara. Ovih par izabranih biografija dubrovačkih svećenika pružaju nam mogućnost boljeg razumijevanja posebne autodidaktične povijesne „škole“, temeljene na dobrom poznavanju klasičnih jezika, kao i znanja paleografije i znanstvene literature. Bilo je još svećenika intelektualaca i političara poput: don Joza Crnice (11. 1. 1844. – 1. 9. 1919.), don Iva Prodana (10. 12. 1852. – 9. 3. 1833.), don Đura Pulića (14. 10. 1816. – 24. 5. 1883.), ali oni su se bavili drugim temama, i nisu ulazili u istraživanje povijesnih izvora, ili pomoćnih povijesnih disciplina. Dubrovački svećenici su se svakodnevno susretali sa vrijednim arhivskim materijalom koji im je na oči propadao i bio raznašan kojekuda, a osjećali su potrebu zabilježiti prošle događaje, temeljeći svoj rad na povijesnim izvorima. Bilježenje povijesnih događaja bilo je potvrđeno i odlukom dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića o moranju vođenja crkvenih kronika. Vođenje kronike spadalo je redovitu dužnost jednog svećenika, koji su istraživali župne arhive i bilježili događaje u prošlosti. Brojne crkvene kronike koje su ovog odlukom nastale, postale su često prvorazredni izvori tkz. „male“ – mjesne povijesti, dubrovačkog kraja.

Dubrovnik, crkveni povjesničar, don Stjepan Škurla

nije evidentirano