hrvatski

Teorija umetnosti kao teorija vrednosti : Teorija vrijednosti kao teorija umjetnosti

Znanstveni skup „Teorijski dijalozi“ koji se u organizaciji Katedre za teoriju umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci svakog proljeća redovito održava od 2009. godine, okupljao je teoretičare i povjesničare umjetnosti, filozofe, književne komparatiste, stručnjake s područja kulturalnih studija i umjetnike oko prividno samorazumljivih pitanja što su se kristalizirala iz guste teorijske matrice govora o umjetnosti. Počelo je s pitanjem o povijesnom i problemskom odnosu umjetnosti i filozofije (2009.) ; nastavilo se pitanjima o postestetskom statusu kvalifikativa ljepote u umjetnosti (2010.) ; konceptualnom odnosu slike i riječi (2011.) ; poimanju ambijentalnosti u umjetnosti dvadesetog stoljeća (2012.) ; recepciji umjetnosti (2013.) ; bojama (2014.) i stilu (2015.). Stabilnu okosnicu skupa od 2013. godine na dalje, činili su urednici ovoga zbornika i članovi njihovih matičnih institucija: Nataša Lah s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci i Miško Šuvaković s Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu uz Nenada Miščevića s Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta u Mariboru. Iz Zagreba se kolektiv suradnika formatirao oko Centra za vizualne studije sa Sonjom Briski Uzelac, Žarkom Paićem i Krešimirom Purgarom, uz Leonidu Kovač s Akademije likovnih umjetnosti. Pored njih je u raspravama sudjelovao respektabilan broj stručnjaka iz već spomenutih, različitih disciplinarnih i interdisciplinarnih područja djelovanja. Tema o vrijednostima i vrednovanju umjetnosti otvorila se 2016. godine i nastavila slijedeće, jer je na mah pokazala da je orijentir kakvog je ponudila institucionalna teorija umjetnosti, odgovorio na pitanje statusa, ali ne i vrednovanja umjetnosti. Drugim riječima, institucionalna teorija je formulirala strategije stvaranja konsenzusa oko pitanja kada je nešto umjetničko djelo, premda je sasvim nedostatno raspravila pitanje o vrijednosti/ma toga djela u međuodnosu s drugim predmetima i događajima sestrinskog statusa u zajedničkom im svijetu vrednota. Prijedlog procedure poznate kao predstatusno „stjecanje prava na kandidaturu za ulazak u svijet umjetnosti“ pokazao se nakon nekoliko desetljeća dvostruko oslabljen. Prvo, otvorio se čitav niz „bočnih“ vrata za ulazak u taj svijet, na način da se izbjegne i poništi uloga institucionalne revizije. U tome i nije bilo kataklizmične štete obzirom da je institucionalna revizija izgubila legitimitet slabljenjem statusa nezavisnosti zbog sve čvršće sprege s konzumerističkim režimom industrije izlaganja i njegove kompulzivne repetitivnosti u svijetu pukih stvari. Drugo, granice „svijeta umjetnosti“ srušene su, i svijet po kojem se umjetnost danas događa bez medijskih gabarita, gdjekad i bez medija samog, ostao je bez uporišta u stabilnom definiranju ili opisivanju nečega kao što je „svijet umjetnosti“. Rasprave, teorije, pa i fantazije, intuicije i institucije unutar, u i oko umjetnosti, kada je o svojstvima vrijednosti, postupcima vrednovanja i statusu vrednote riječ, pokazale su se kao transdisciplinarno, transhistorijsko i nadasve ljudsko tijelo vrednovatelja. Bez obzira na njegovu disciplinarnu i svjetonazorsku mnogolikost i bez obzira skriva li se to tijelo u bezidentitetnosti zamjenice kao on/ona/ono/mi/vi/oni… s više ili manje afekta u uvjeravanju, ono ne pripušta k sebi pitanja iz drugog tabora, onog motriteljskog aktivne recepcije. To drugo tijelo recepcije, kojem se vrednovatelj izmiče kao od onostranosti ili drugosti, stalno prijeti ogluhom, pobunom, drugovrsnošću, gdjekad iskrama pristajanja, gdjekad iskrama ruganja. Rascjep između vrednota i šireg poimanja vrijednosti kao velikim potresom razdvojena zemlja, zjapi u sustavu različitih iskustava umjetnosti. Ima neke dijalogične mimikrije u nastojanju da se ne očituje svima jasna distanca između donesenih sudova i svih onih motritelja što čekaju u redu da provire kroz ključanicu u tajne sobe vrednovateljevih razloga. U svakovrsnim izborima gradnje i tumačenja nešto starijeg i užeg „svijeta umjetnosti“ i onog kasnijeg, šireg i manje dohvatnog „svijeta naprosto“ kojem je umjetnost jedna od spona (ili barem šav u tkanju), autoriteti su se pojedinačnih izbora (kao u udruženom „zločinu“ intersubjektivnosti) nametnuli snagom disparatnih argumenta. Aktivna recepcija dijelom im je bila podložna, ali velikim dijelom i nije, jer se nikada ne usustavljuje zbog impulsa stalne aktivnosti, a osim toga, diskurzivnim se tumaranjem oslobađa stege vrijednosnog zakonodavstva. Pa što su onda vrednota, vrijednost i vrednovanje u tom slučaju? Postoje li uopće? Urednici ovog zbornika dopustili su mogućnost da bi se iz šire rasprave mogla nazrijeti sudbina teme. Iz te krhke situacije je 2016. godine na „Teorijskim dijalozima“ otvorena rasprava pod nazivom: „Umjetnost i vrijednost- vrijednosti – vrednovanje“, na način da se u temi sučele disciplinarno i metodološki različite strane i pristupi. Sudjelovali su povjesničari umjetnosti, teoretičari umjetnosti i filozofi. Nekoliko je posljedica iznjedrio taj slučaj susreta u nepoznatom: izlaganja su bila dobra i inspirativna, otvorila se konstruktivna rasprava, tema se pokazala dobrodošlom. Susret u nepoznatom ovdje ne označava nedužnu, novonastalu fascinaciju vrijednošću i vrednovanjem kao da je prijedlog ili izum oka koje konačno „gubi nevinost“ (bilo bi dosita smješno i pomisliti). Kada kažemo susret u nepoznatom misli se na novi pokušaj da se rastereti optužbi ovaj difamirani atribut „vrijednosti“ u umjetnosti, da se oslobodi one nesretne predrasude kako je po sebi razumljivo oruđe i oružje ograničenja (ideoloških, metodoloških, paradigmatskih) i da se oslobodi normativne stege. Vrednovanje, učinilo nam se, nije samo javni porok permanentnog (su)života s umjetnošću, već je ambijent (djelatna, životna opkruživost) iskustva. No, s obzirom da su iza „Teorijskih dijaloga“ od 2009. godine do danas ostajale samo šture knjižice sažetaka, nakon susreta 2016. godine, činilo se da bi takva redukcija događaja, svedena na crtice iz „transverzalnog dnevnika“ hrvatskih, srpskih i slovenskih radnika na polju teorije umjetnosti tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća, bila naprosto velika šteta.

teorija umjetnosti, teorija vrijednosti

nije evidentirano

srpski

Teorija umetnosti kao teorija vrednosti : Teorija vrijednosti kao teorija umjetnosti

Znanstveni skup „Teorijski dijalozi“ koji se u organizaciji Katedre za teoriju umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci svakog proljeća redovito održava od 2009. godine, okupljao je teoretičare i povjesničare umjetnosti, filozofe, književne komparatiste, stručnjake s područja kulturalnih studija i umjetnike oko prividno samorazumljivih pitanja što su se kristalizirala iz guste teorijske matrice govora o umjetnosti. Počelo je s pitanjem o povijesnom i problemskom odnosu umjetnosti i filozofije (2009.) ; nastavilo se pitanjima o postestetskom statusu kvalifikativa ljepote u umjetnosti (2010.) ; konceptualnom odnosu slike i riječi (2011.) ; poimanju ambijentalnosti u umjetnosti dvadesetog stoljeća (2012.) ; recepciji umjetnosti (2013.) ; bojama (2014.) i stilu (2015.). Stabilnu okosnicu skupa od 2013. godine na dalje, činili su urednici ovoga zbornika i članovi njihovih matičnih institucija: Nataša Lah s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci i Miško Šuvaković s Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu uz Nenada Miščevića s Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta u Mariboru. Iz Zagreba se kolektiv suradnika formatirao oko Centra za vizualne studije sa Sonjom Briski Uzelac, Žarkom Paićem i Krešimirom Purgarom, uz Leonidu Kovač s Akademije likovnih umjetnosti. Pored njih je u raspravama sudjelovao respektabilan broj stručnjaka iz već spomenutih, različitih disciplinarnih i interdisciplinarnih područja djelovanja. Tema o vrijednostima i vrednovanju umjetnosti otvorila se 2016. godine i nastavila slijedeće, jer je na mah pokazala da je orijentir kakvog je ponudila institucionalna teorija umjetnosti, odgovorio na pitanje statusa, ali ne i vrednovanja umjetnosti. Drugim riječima, institucionalna teorija je formulirala strategije stvaranja konsenzusa oko pitanja kada je nešto umjetničko djelo, premda je sasvim nedostatno raspravila pitanje o vrijednosti/ma toga djela u međuodnosu s drugim predmetima i događajima sestrinskog statusa u zajedničkom im svijetu vrednota. Prijedlog procedure poznate kao predstatusno „stjecanje prava na kandidaturu za ulazak u svijet umjetnosti“ pokazao se nakon nekoliko desetljeća dvostruko oslabljen. Prvo, otvorio se čitav niz „bočnih“ vrata za ulazak u taj svijet, na način da se izbjegne i poništi uloga institucionalne revizije. U tome i nije bilo kataklizmične štete obzirom da je institucionalna revizija izgubila legitimitet slabljenjem statusa nezavisnosti zbog sve čvršće sprege s konzumerističkim režimom industrije izlaganja i njegove kompulzivne repetitivnosti u svijetu pukih stvari. Drugo, granice „svijeta umjetnosti“ srušene su, i svijet po kojem se umjetnost danas događa bez medijskih gabarita, gdjekad i bez medija samog, ostao je bez uporišta u stabilnom definiranju ili opisivanju nečega kao što je „svijet umjetnosti“. Rasprave, teorije, pa i fantazije, intuicije i institucije unutar, u i oko umjetnosti, kada je o svojstvima vrijednosti, postupcima vrednovanja i statusu vrednote riječ, pokazale su se kao transdisciplinarno, transhistorijsko i nadasve ljudsko tijelo vrednovatelja. Bez obzira na njegovu disciplinarnu i svjetonazorsku mnogolikost i bez obzira skriva li se to tijelo u bezidentitetnosti zamjenice kao on/ona/ono/mi/vi/oni… s više ili manje afekta u uvjeravanju, ono ne pripušta k sebi pitanja iz drugog tabora, onog motriteljskog aktivne recepcije. To drugo tijelo recepcije, kojem se vrednovatelj izmiče kao od onostranosti ili drugosti, stalno prijeti ogluhom, pobunom, drugovrsnošću, gdjekad iskrama pristajanja, gdjekad iskrama ruganja. Rascjep između vrednota i šireg poimanja vrijednosti kao velikim potresom razdvojena zemlja, zjapi u sustavu različitih iskustava umjetnosti. Ima neke dijalogične mimikrije u nastojanju da se ne očituje svima jasna distanca između donesenih sudova i svih onih motritelja što čekaju u redu da provire kroz ključanicu u tajne sobe vrednovateljevih razloga. U svakovrsnim izborima gradnje i tumačenja nešto starijeg i užeg „svijeta umjetnosti“ i onog kasnijeg, šireg i manje dohvatnog „svijeta naprosto“ kojem je umjetnost jedna od spona (ili barem šav u tkanju), autoriteti su se pojedinačnih izbora (kao u udruženom „zločinu“ intersubjektivnosti) nametnuli snagom disparatnih argumenta. Aktivna recepcija dijelom im je bila podložna, ali velikim dijelom i nije, jer se nikada ne usustavljuje zbog impulsa stalne aktivnosti, a osim toga, diskurzivnim se tumaranjem oslobađa stege vrijednosnog zakonodavstva. Pa što su onda vrednota, vrijednost i vrednovanje u tom slučaju? Postoje li uopće? Urednici ovog zbornika dopustili su mogućnost da bi se iz šire rasprave mogla nazrijeti sudbina teme. Iz te krhke situacije je 2016. godine na „Teorijskim dijalozima“ otvorena rasprava pod nazivom: „Umjetnost i vrijednost- vrijednosti – vrednovanje“, na način da se u temi sučele disciplinarno i metodološki različite strane i pristupi. Sudjelovali su povjesničari umjetnosti, teoretičari umjetnosti i filozofi. Nekoliko je posljedica iznjedrio taj slučaj susreta u nepoznatom: izlaganja su bila dobra i inspirativna, otvorila se konstruktivna rasprava, tema se pokazala dobrodošlom. Susret u nepoznatom ovdje ne označava nedužnu, novonastalu fascinaciju vrijednošću i vrednovanjem kao da je prijedlog ili izum oka koje konačno „gubi nevinost“ (bilo bi dosita smješno i pomisliti). Kada kažemo susret u nepoznatom misli se na novi pokušaj da se rastereti optužbi ovaj difamirani atribut „vrijednosti“ u umjetnosti, da se oslobodi one nesretne predrasude kako je po sebi razumljivo oruđe i oružje ograničenja (ideoloških, metodoloških, paradigmatskih) i da se oslobodi normativne stege. Vrednovanje, učinilo nam se, nije samo javni porok permanentnog (su)života s umjetnošću, već je ambijent (djelatna, životna opkruživost) iskustva. No, s obzirom da su iza „Teorijskih dijaloga“ od 2009. godine do danas ostajale samo šture knjižice sažetaka, nakon susreta 2016. godine, činilo se da bi takva redukcija događaja, svedena na crtice iz „transverzalnog dnevnika“ hrvatskih, srpskih i slovenskih radnika na polju teorije umjetnosti tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća, bila naprosto velika šteta.

teorija umjetnosti, teorija vrijednosti

nije evidentirano