hrvatski

Kristološke hereze tijekom povijesti Crkve

Povijest kristologije tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam panoramu različitih slika istoga Isusa Krista. Kristološko razmišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave nego je bilo nastavljeno u životu crkvene zajednice. Ona je, vođena vjerom u uskrsnuloga Isusa Krista i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista. To je činila polazeći od normativnih novozavjetnih spisa koje je čitala i tumačila „u istom Duhu u kojem je Sveto pismo i napisano.“ Na taj način crkvena Predaja obogaćuje vjeru u Isusa Krista, a Bog, „koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina ; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova (usp. Kol 3, 16).“ U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće ; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.

Isus Krist, kristologija, Crkva, patristika, krivovjerja

nije evidentirano