hrvatski

Novoplatonički utjecaj na kiparstvo Michelangela Buonarrotija

Teza kojom se rad vodi je ta da je Michelangelo prevladao savršeno prikazivanje ljepote prirode, a samim time i renesansni umjetnički ideal oponašanja ljepote prirode, te je kiparstvom prikazao onostranu vezu s onim novoplatoničkim Jednim tj. Bogom. U njegovom kiparstvu veza s novoplatonizmom nije očigledna bez podrobnije teorijske interpretacije. U uvodnom dijelu ocrtavaju se utjecaji u renesansnoj umjetnosti i pravila koja je iznio Leon Battista Alberti koja su bila svojevrstan ideal kojemu su svi umjetnici težili. Michelangelo je, udaljavajući se od Albertijevih ideala kao najviših, na nov način pristupio kiparstvu kao odstranjivanju onog suvišnog, kao nebitka. To je jedan od razloga zašto je smatrao kiparstvo jedinom umjetnošću koja pristaje onome čemu njegova duša teži: odstranjivanjem materije (nebitka) dobijamo formu (bitak, ljepotu), približavamo se istini. Koristimo se poveznicama s Platonom, Plotinom i Ficinom kao i s drugom relevantnom literaturom i vlastitim zapažanjima da bi dodatno objasnili Michelangelove motive u izradi kipova. Njegova razmišljanja o Bogu, žudnjama, prianjanju uz Ljepotu možemo iščitati u poeziji koju je pisao. Uzeli smo konkretnije primjere na kojima smo nastojali iznijeti teorijsku interpretaciju prema novoplatonizmu: Grobnicu Julija II i Kapelu Medici. Objašnjava se raspored figura, koji, unatoč izmjenama, ipak odražava ono što je Michelangelo zamislio. Kazuje se općenito o kipovima koje je izradio Michelangelo: o odnosu mase i prostora, o stanjivanju mase, o blok formama, o anatomiji kipova, o proporcijama kipova, o reljefnosti mase. U završnom dijelu daje se kratak pregled rada sa glavnim zaključcima i primjerima koji mogu vjerno opravdati tezu rada.

Buonarroti ; novoplatonizam ; renesansa ; kiparstvo

nije evidentirano