hrvatski

Epilepsija i glazba

Procesuiranje glazbe je složeni proces u kojem sudjeluju razne regije mozga. Kada govorimo o glazbi i epilepsiji moramo uzeti u obzir i farmakoterapiju koju pacijenti s epilepsijom trebaju redovito uzimati. Nažalost, u dosadašnjim studijama nije se detaljnije uzimao u obzir farmakodinamički učinak antiepileptika u kontekstu procesuiranja glazbe. U kontekstu plastičnosti mozga, bilo bi zanimljivo pratiti učinak glazbenog stimulusa kod profesionalnih glazbenika. Objavljen je niz radova u kojima se pomoću fMRI-a prikazuje mnogo jača moždana aktivnost u sljepoočnom režnju (auditorni centar) za vrijeme slušanja i za vrijeme izvođenja glazbe, u odnosu na opću populaciju. Nesumnjivo je da glazba, točnije zvuk, kao mehanički val, ima utjecaj na mozak i moždanu funkciju. Ranije smo spomenuli primjere u kojima glazba može izazvati epileptični napadaj, ali i primjer gdje glazba moguće može sudjelovati i u smanjenju broja napadaja. Utjecaj sigurno postoji, samo trebamo otkriti mehanizam djelovanja. Ovime se nameće nova prepreka na putu, ne reagiraju svi pojedinci jednako na jednake glazbene stimuluse. Kod nekih glazba uzrokuje smirenje i opuštanje, dok kod drugih ista melodija uzrokuje agitiranost, a može dovesti i do napadaja. Odgovor na ovu prepreku možemo potražiti na molekularnoj razini, ali i na društveno socijalnoj. Danas je poznato da izlaganje glazbi dovodi do povećane ekspresije dopamina u mozgu. Prije nekoliko godina objavljena je i studija koja jasno govori o dopaminu i njegovoj važnoj ulozi u patofiziologiji epilepsije. Smanjenje kapaciteta vezanja dopamina na receptore u bazalnim ganglijima doprinosi češćim napadajima u autosomno dominantnim epilepsijama frontalnog režnja (ADNFLE), a ima utjecaj i kod juvenilne mioklone epilepsije. S druge strane, društveno socijalna komponenta glazbe nerijetko ostaje zanemarena u studijama, a ona je jednako značajna jer su u procesuiranje glazbe uključeni i frontalni režanj te limbički sustav. Postoje već objavljeni prikazi slučaja koji govore o određenim dijelovima Marseillaise ili crkvenih zvona koji imaju epileptogeni učinak na nekolicinu pacijenata, a što se povezuje s emotivnom percepcijom stimulusa. Veza između glazbe i epilepsije iznimno je kompleksna te su potrebna daljnja klinička istraživanja kako bi se bolje razumjela ova intrigantna interakcija. Iako muzikogena epilepsija spada u jednu od najrjeđih skupina epilepsija, kod pojedinih autora postoji sumnja u tako nisku prevalenciju te stoga predlažu uvođenje audio-stimulusa prilikom snimanja rutinskih EEG nalaza. Nadalje, pacijenti možda ne znaju dovoljno dobro opisati svoje glazbene halucinacije ili druge neobične glazbene fenomene neposredno prije napadaja te se stoga predlaže liječnicima da u rutinskim obradama detaljnije pitaju i o slušnim simptomima. O učinkovitosti glazbene terapije u epilepsiji imamo vrlo ograničene dokaze niske kvalitete koji sugeriraju pozitivan učinak na učestalost napadaja. S druge strane teško je i dizajnirati kvalitetnu studiju učinka glazbe kao dijela antiepileptičke terapije bez dobrog razumijevanja mehanizma njezina učinka.

epilepsija, glazba

nije evidentirano