hrvatski

Društveno značenje smrti. Socijalna smrt za života i socijalni život nakon smrti

U ovome radu autor polazi sa stajališta da su umiranje i smrt sastavni dio čovjekova života, da smrt nije samo medicinski, prirodni, biološki ili pak antropološki "fenomen", nego je ona mnogo više od toga : socijalni fenomen. Ona se isprepliće sa svim čovjekovim životnim područjima: osobnim, obiteljskim, etičkim, religijskim, političkim, ekonomskim, pravnim, itd. Kako u većini kultura socijalni život započinje neposredno nakon početka fizičkog života, ipak socijalna smrt i u tradicionalnim kulturama i u modernome društvu ne nastupa poslije fizičke smrti, nego veoma često i prije nje, što potvrđuje tezu mnogih autora da pojedini ljudi još tijekom svoga života mogu iz razno-raznih razloga (neuspjeh u poslu ili braku, gubitak društvenih uloga, umirovljenje, migracija, trajna nezaposlenost, beskućništvo, nesreće s trajnim posljedicama i sl.) biti isključeni iz društvenoga života i time 'socijalno umrijeti’, dok s druge strane, biološki mrtve osobe (znanstvenici, političari, svećenici, ratnici, zločinci itd.) mogu biti socijalno živi, iako su odavno umrli (Rubrika: Dogodilo se na današnji dan), i to stoga jer se osobni kontakt s njima nastavlja i dalje. Međutim, socijalna smrt nije trajno stanje ; ona nije 'vječna', ona je reverzibilna, što se posebno 'vidljivim' pokazalo nakon pada totalitarnih komunističkih režima kad se iznenada socijalno mrtve osobe odjednom postale društveno žive preuzimajući važne društvene i državne poslove i zadaće, dok su neki, koji su do tada bili socijalno živi, odjednom bili isključeni, izdvojeni, nepoželjni da se njihovo ime više spominje. A to dalje znači da mrtav nije onaj tko je umro, niti živi onaj tko je rođen.

umiranje, smrt, ekskluzija, socijalni život, socijalna smrt

nije evidentirano