hrvatski

Časnik-skladatelj Lujo Šafranek Kavić i njegova simfonijska pjesma Soča (1917) u kontekstu Prvoga svjetskoga rata

Osim u opsežnomu nekrologu Antuna Goglie (Sveta Cecilija, 1942, br. 3/4 ; tiskano i samostalno, Zagreb 1942), ni život niti stvaralaštvo hrvatskoga skladatelja i glazbenoga kritičara Luje (Ludwiga, Ljudevita) Šafraneka Kavića (Zagreb, 1882 – Zagreb, 1940) nisu bili monografski obrađivani. Ipak, u pregledima nacionalne glazbene povijesti, u strukovnim, pa i u općim leksikografskim djelima prikazani su u glavnim crtama. U skladu s tim, primjerice, u najnovijoj, internetskoj inačici Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda navodi se da je do 1920. bio djelatni časnik, potom tajnik i ravnatelj Zagrebačkoga zbora, a za skladbe mu se kaže da pripadaju različitim vrstama te da su uglavnom bliske kasnoromantičkom izričaju, pri čem je čak i njegovo »najuspjelije scensko djelo« – opera Hasanaginica (1921) – ocijenjeno kao samo djelomice uspješna sinteza vagnerijanstva s istočnjačkim folklorom. S druge strane, njegova polusatna četverostavačna simfonijska pjesma Soča (Isonzo), skladana tijekom ljeta i jeseni 1917, dovršena nakon pobjedonosnoga proboja kraj Kobarida, izvođena 21. siječnja i 20. veljače 1918. u Beogradu te 21. travnja u Beču (od tamošnje filharmonije, pod ravnanjem F. Weingartnera) i – posljednji puta – 14. listopada te godine u Grazu sasvim se rijetko spominje (iznimno usp. S. Schmidl, »Music of the Great War – Observations on a Neglected Repertoire«, u: New Sound, 2014, br. 2), a nepoznato je bilo i to da je kao glavnostožerni major po svoj prilici vodio austrougarsku obavještajnu službu na području okupirane Srbije. Polazeći ponajviše od bogate Šafranek Kavićeve rukopisne ostavštine u Hrvatskom državnom arhivu, u kojoj se uz notni zapis skladbe (partitura, dionice i glasovirski izvadak) čuvaju i koncertne knjižice (programsku zamisao skladatelj je razvio oko pjesme Soči S. Gregorčiča, no u tiskanim inačicama ta je zamijenjena pjesmom Isonzo F. X. Kappusa te njezinim znakovito izmijenjenim hrvatskim prepjevom M. Ogrizovića), reklamni plakati te obilje novinskih kritika (uključujući one R. Batke, M. Grafa, L. Karpatha, J. Korngolda i J. Marxa) vezanih uz ukupno samo četiri javne izvedbe Soče, izlaganje je zamišljeno kao početno predstavljanje, ali i kao poziv na ponovno vrjednovanje toga zanemarenoga djela nadahnutoga teškim borbama Prvoga svjetskoga rata, vrjednovanje koje će povrh temeljne – glazbene – sastavnice u obzir nastojati uzeti ne samo tadašnja zbivanja na tzv. Jugozapadnom bojištu, nego i oprječne poglede na ustroj i sudbinu Habsburške Monarhije, zrcaljene već u prosudbama pojedinih kritičara.

Hrvatska, Austro-Ugarska, Soča, Italija, Beograd, simfonijska pjesma, glazba, glazbena kritika, Prvi svjetski rat

Priložen ulomak s početka trećega stavka (Friedensidylle), u ad hoc klavirskoj izvedbi Vlaste Gjura i Krešimira Klarića.