Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 900350

Dubrovačka Republika kao žrtva Bečkoga kongresa


Ćosić, Stjepan
Dubrovačka Republika kao žrtva Bečkoga kongresa // Dvjesto godina od Bečkoga kongresa. Zbornik radova / Trogrlić, Marko (ur.).
Zagreb: Leykam, 2016. str. 57-91


Naslov
Dubrovačka Republika kao žrtva Bečkoga kongresa
(Republic od Dubrovnik as a Victim of the Congress of Vienna)

Autori
Ćosić, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Dvjesto godina od Bečkoga kongresa. Zbornik radova

Urednik/ci
Trogrlić, Marko

Izdavač
Leykam

Grad
Zagreb

Godina
2016

Raspon stranica
57-91

ISBN
978-953-340-036-5

Ključne riječi
Dubrovnik. Dubrovačka Republika, Bečki kongres, 19. stoljeće
(Dubrovnik, Dubrovnik Republic, Cogress of Vienna, 19 century)

Sažetak
Premda je francuski poraz 1814. oživio nade u njezinu obnovu, Dubrovačka Republika, kao ni Venecija, nije bila pozvana ni zastupana na Bečkom kongresu 1814/15. To je jasno ukazivalo na namjere saveznika. O dubrovačkom teritoriju, kao kompenzacijskom ulogu, velesile su raspravljale na različitim razinama i prije Kongresa. Uz krupna pitanja ravnoteže moći, koja su u Beču pretresana, ni problem male Dubrovačke Republike nije bio posve nevažan. Pogotovo za Habsburšku Monarhiju kojoj je „vraćanje“ Dalmacije i ostalih Ilirskih Pokrajina bilo politički imperativ. U tom korpusu zemalja Dubrovnik je predstavljao iznimku jer se kao suverena država iz prednapoleonskog doba nije mogao pripojiti jednostavnom kompenzacijskom računicom. Stoga je Austrija, prije i tijekom pregovora na Kongresu, artikulirala labave pravne i političke argumente za dubrovačku aneksiju koja je sankcionirana završnim dokumentom. Sa stajališta europskog javnog prava i ratnih običaja, ali i proklamiranog načela legaliteta, pripajanje Dubrovačke Republike Austriji bilo je u najmanju ruku kontroverzno. Tim više što je prije i za vrijeme održavanja Kongresa još uvijek postojao pravni temelj i volja za obnovom drevne Republike. Usprkos tome, sudbina Dubrovnika, kao i sudbina Lucce, Genove i Venecije bila je zapečaćena kompromisom vodećih monarhija. Osim teritorijalnih i geopolitičkih interesa egzekuciji starih republika presudio je i animozitet prema republikanizmu kao obliku vladavine. „Žrtvovanje“ Republike na Kongresu uslijedilo je nakon višegodišnjih ratnih zbivanja. Posljedice francuske okupacije i rata s Rusima 1806. dovele su do sloma Republike 1808. Po prvi put u dubrovačkoj povijesti financijski i ljudski gubici nisu se mogli nadoknaditi političkom i diplomatskom akcijom. U svjetlu tih događaja treba tumačiti i političku nemoć republikanske elite nakon Napoleonovoga pada, kada se pojavila mogućnost obnove dubrovačke samostalnosti. Nakon Napoleonovih pobjeda i mira s Austrijom u Schönbrunnu 14. listopada 1809. Francuska je pripojila unutarnjoaustrijske zemlje, bivšu mletačku Istru i Hrvatsku južno od Save te im je priključila Dalmaciju i bivšu Dubrovačku Republiku. Kratko postojanje Ilirskih Pokrajina (Les Provinces Illyrienes) bilo je obilježeno nizom neuspjelih upravnih eksperimenata. Protiv francuske vlasti okrenuli su se svi slojevi dubrovačkoga društva dajući poticaj plemićkoj eliti u pokušajima ristablimenta Republike. Polovicom 1813. engleska flota koja je kontrolirala Jadran zauzela je Dubrovačke otoke (Elafite), a potom Ston i Slansko primorje. Upravu nad otocima Englezi su predali dubrovačkom patriciju Jeru Nataliju kojemu se pridružilo još nekoliko plemića. Francuska vlast se urušavala, a Napoleon nije iskoristio ponudu Austrije koja je svoju daljnju neutralnost uvjetovala prepuštanjem Ilirskih Pokrajina. Tako je ponovno stupanje Austrije u rat, u kolovozu 1813, ubrzalo slom francuske hegemonije na području Ilirskih Pokrajina čime se otvorila i realna mogućnost za obnovu Republike. Nezadovoljstvo francuskom vlašću eskaliralo je ustankom dijela vlastele, seljaka i građana. Uz engleske i austrijske snage, sami su Dubrovčani odigrali važnu ulogu u opsadi grada i kapitulaciji Francuza. Međutim, ustanici nisu bili jedinstveni niti su djelovali prema jasnom političkom planu, a nisu imali ni čvrstu hijerarhiju. Na čelu spontane pobune koja je prerasla u ustanak stajala je skupina plemića: kontroverzni Vlaho Bernardov Caboga (1779-1854), braća Ivo (1775-1853) i Jero (1778-1862) Natali te braća Frano (1783-1867) i Pijerko (1788-1846) Bona. Kapetan William Hoste je 15. studenoga 1813. Caboginim ustanicima u Cavtatu odobrio isticanje zastave Svetoga Vlaha i sve ih je opskrbio streljivom. Od tog su trenutka konavoski seljaci na čelu sa svojim glavarima počeli formirati naoružane jedinice. Dubrovačke seljake u Župi i na Brgatu okupio je pod svojim zapovjedništvom Ivo Natali koji je uskoro zauzeo ključne pozicije na istočnim prilazima Gradu. Potkraj studenoga 1813. ustanici su započeli opsadu grada uza sve češće nesuglasice dviju struja među vlastelom. Braća Bona i Natali zalagala su se za otvorenije isticanje političkih ciljeva i za konkretniju diplomatsku djelatnost dok je dio vlastele na čelu s Vlahom Cabogom oportunistički podržavao politiku oklijevanja. U međuvremenu su austrijske snage zauzele Dalmaciju. Uviđajući da ustanak može ugroziti habsburške interese, maršal Franjo Tomašić je prema Dubrovniku uputio trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića. Početkom siječnja 1814. on je u Gružu zatekao dubrovačke jedinice i manji broj Engleza. Milutinović je izjavio da će, do konačne odluke o sudbini grada, a zbog protjerivanja Francuza, priznati postojeće stanje i provizornu vlast. Potom se pridružio kapetanu Hosteu koji je već organizirao opsadu Kotora. Tu je došlo do sukoba Hostea s austrijskim povjerenikom za preuzimanje Boke Brunazzijem i Milutinovićem čije su trupe ostale pasivne. Naime, Bokelji i Crnogoraci pod Petrom I. već su započeli opsjedati grad nastupajući pod savezničkom ruskom zastavom. Zbog toga je Hoste, nakon francuske predaje, Kotor prepustio mješovitom crnogorsko-bokeljskom povjerenstvu, a ne Austrijancima. To je izazvalo diplomatski skandal pa je engleski zapovjednik doživio oštre kritike. Nije želio ponoviti grešku pa se potpuno distancirao od Dubrovčana i njihovih planova. Milutinović se potom vratio na dubrovačko područje kako bi prvo tu učvrsti austrijsku vlast. Odgovor vlastele pokazao je svu njihovu slabost. “Posljednje vijeće” dubrovačke vlastele sazvao je 18. siječnja 1814. Frano Bona. U ljetnikovcu Giorgi u Mokošici odazvala su se 44 viječnika. Odluka o obnovi Republike nije donesena. Najvažniji zaključak je bio da se dubrovački predstavnik u Beču Miho Bona uputi na mjesto sastanka savezničkih vladara kako bi ishodio obnovu Republike i zaštitio njezine interese, a imenovano je i četveročlano Povjerenstvo koje je trebalo brinuti o izvršenju odluka i prikupljanju novca za diplomatske akcije. Zaključci su predstavljali labavi kompromis koji je najviše odgovarao proaustrijskoj Caboginoj politici. Povjerenstvo je 22. siječnja uputilo pismo i akreditive Mihu Boni u Beč sa zadaćom da bilo gdje nastupa kao senator i izaslanik Republike. Kredencijal je izdan u ime “Vlastele, senator i vijećnika Dubrovačke Republike” i proviđen državnim pečatom. Odlučujuće borbe u kojima su se istakli brojni Dubrovčani počele su 19. siječnja 1814. Hendikep ustanika bio je u tome što nisu uspjeli uspostaviti nikakvu vezu sa sugrađanima unutar zidina, a oni nisu znali što se zbiva u okolici i nisu znali o ciljevima ustanka. Nakon kraćeg primirja Francuzi su 26. siječnja u Gružu započeli pregovore s Austrijancima i Englezima o predaji grada. Pritom je Milutinović iz pregovora isključio vođe ustanka. Obećao im je samo to da će do konačnog rješenja o sudbini grada dopustiti rad republikanskog Povjerenstva i da će se uz savezničke zastave na gradskim zidinama moći istaknuti i zastava Svetoga Vlaha. U završnici pregovora, 27. siječnja, izbio je ustanak protiv Francuza u samome gradu. Uočivši da su se pučani u gradu pobunili protiv Francuza i da su istakli dubrovački barjak, oko tisuću ustanika na čelu s Ivom Natalijem nahrupilo je na vrata od Pila. Međutim, građani i vlastela nisu im dopustili ulazak opravdavajući to mogućim neredima. Ustvari, građani su se bojali sukoba s Austrijancima u samome gradu jer je do njih doprla vijest da su na pregovorima u Gružu Francuzi pristali na časnu predaju, tj. mirno napuštanje grada pod oružjem. U Gružu je potpisana kapitulacija Francuza koji su 28. siječnja, nakon osam godina okupacije, napustili Dubrovnik. Probivši vrata od Pila u grad su isto popodne ušle austrijske i engleske trupe. Neposredno prije toga ustanku je presudio Caboga koji je otvoreno stao na austrijsku stranu i počeo razoružavati skupine svojih konavoskih boraca časteći ih hranom i pićem. Samo je mala jezgra ustanika predvođenih Ivom Natalijem i braćom Bona bila spremna na žrtvu do samoga kraja. Austrija nije propuštala priliku da zavlada čitavom istočnom obalom Jadrana. Stoga je general Milutinović nakon zauzeća grada naprosto prejudicirao odluke saveznika ponašajući se kao jedini gospodar i provodeći politiku “svršenog čina”. Na dubrovačkom je području već 31. siječnja 1814. ustanovljena privremena uprava (Intendanza) na čelu s austrijskim pouzdanikom Vlahom Cabogom koji je dobio i odličje viteškog reda cara Leopolda. Unatoč svemu, tinjala je nada da na Kongresu može doći do obrata, a engleska uprava na Elafitima, gdje su još vrijedili dubrovački zakoni i zastava Svetoga Vlaha, potpirivala je tu nadu. Međutim, teror austrijskih vojnih vlasti onemogućavao je bilo kakvu političku djelatnost. Nakon peticije 49 plemića koji su se pozivali na odluke “posljednjeg vijeća” u ljetnikovcu Giorgi, naglašavajući privremenu narav austrijske vlasti, uslijedili su pritisci i uhićenja, a osamnaestorici koja su pobjegla na Elafite Milutinović je konfiscirano imovinu. U takvim okolnostima, bez ikakve vanjske pomoći i vojne sile otpor patricijata bio je slomljen. Tijekom idućih mjeseci svi su se nezadovoljnici pokorili i izmolili amnestiju. Potkraj rujna iz državne su službe suspendirani svi potpisnici republikanske peticije, a zabranjeno im je i obavljanje odvjetničkih poslova. Austrija je zauzela Dubrovnik zahvaljujući instrumentalizaciji dubrovačkih ustanika i engleskoj pomorskoj sili, a svoju je vlast učvrstila političkim terorom već prije početka Bečkoga kongresa. Konačnom uspjehu na Kongresu ipak su prethodile brojne diplomatske aktivnosti i kontroverzije. Dok su se odvijali preliminari u Francuskoj i zaključivao mir u Parizu, dubrovački opunomoćenik Miho Bona (1757-1827), ostao je potpuno pasivan. Nije se pomakao iz Beča pa se nije ni mogao susresti s glavnim političkim akterima koji su pratili kretanje savezničkih trupa u Francuskoj. U Metternichovoj odsutnosti, 27. veljače 1814., Bona je dopro do njegova zamjenika Josepha von Hudelista kojemu je u ime Republike predao mlaku prosvjednu notu. U predstavci se računa na carevu potporu i razumijevanje, čime se neizravno priznaje da car, a ne saveznici, odlučuje o dubrovačkoj sudbini. Bonina akcija doživjela je potpuni fijasko. Metternich nije ni odgovorio na dubrovački memorandum, a Hudelist nije priznao Bonine diplomatske akreditive. Konačno, u kolovozu 1814. Metternich je slučaj dubrovačkog predstavnika proslijedio ministru policije koji je izdao naredbu da se Bona kao politički intrigant protjera iz Beča. U pratnji redarstva bio je sproveden u Trst i ukrcan na brod, a u Dubrovnik je stigao 25. veljače 1815. Tako je, bez dubrovačkog izaslanika, u listopadu 1814. započeo Bečki kongres na kojemu su se sastala 163 suverena i predstavnici 216 vlada, većinom država i entiteta iz prednapoleonskoga doba. Na neformalnim često tajnim sastancima glavnu su riječ vodili predstavnici četiriju sila pobjednica kojima se postupno priključio francuski ministar Talleyrand. Boreći se za mjesto poražene Francuske u novoj Europi, on je, prema uputama kralja Louisa XVIII, oprezno nastojao u rad Kongresa uključiti što više predstavnika malih država. U tom pogledu Francuska je preko noći od neprijatelja postala potencijalni saveznik Dubrovnika kako je to uočio i neformalni dubrovački predstavnik u Parizu Antun Sorgo. U početku je prihvaćeno načelo legaliteta, polazište da čin osvajanja pojedine suverene zemlje ne podrazumijevaju i dokidanje njezina suvereniteta, osim ako ga se vlada te zemlje nije dobrovoljno odrekla. Činjenica da je Dubrovniku onemogućeno sudjelovanje na Kongresu, a da se njegova vlada borila za oslobađanje od osvajača i da se nije odrekla suvereniteta u korist neke druge države, ukazuje na problematičnost dubrovačkog priključenja Austriji i selektivno tumačenje načela legaliteta. Sve vlade i vladari koji se nisu odrekli svojih prava teorijski su imali mogućnost vratiti suverenitet ali se ta prava u nekim slučajevima nisu poklapala s interesima velesila. Tako je suverenitet izgubila i Republika Genova iako je za razliku od Dubrovnika bila zastupana na kongresu. Dubrovački slučaj bio je poseban. Suverenitet Dubrovnika, suprotno načelu kongresa i odredbama europskog javnog prava, bio je tijekom pregovora “skriven” u sklopu Ilirskih Pokrajina. Raspodjela “kompenzacija” odvijala se na temelju rada tzv. “statističkog povjerenstva” koje je vodilo računa o površini od Napoleona i njegovih saveznika osvojenih teritorija kao i o broju stanovnika u pojedinim zemljama ali i o njihovu gospodarskom “bonitetu”. Taj je posao obavljen od 24. do 28. prosinca, a sva prijeporna pitanja oko “zaokruživanja kompenzacija” u tajnosti je rješavalo vijeće četvorice velikih 29. i 30. prosinca 1814. Kompleksni odnosi među saveznicima, isprepletenost interesa, međusobne intrige i krupna pitanja podjele poljskih, talijanskih i njemačkih zemalja usporili su donošenje konačnih zaključaka. Međutim, bijegom s Elbe i preuzimanjem vlasti u Pariz, 20. ožujka 1815, Napoleon je ponovno ujedinio saveznike koji su Kongres naglo priveli kraju. Na sjednici 27. svibnja 1815. zaključeno je i pitanje Dubrovačke Republike. Metternich je izložio prijedloge povjerenstva koji su se odnosili na povrat austrijskih zemalja u Italiji. Tu su bile uključene sve mletačke i lombardske zemlje kao i bivše Ilirske Pokrajine ali bez područja Dubrovačke Republike! Međutim, u sljedećem prijedlogu, među novostečenim zemljama (kompenzacijama) u Italiji (područje između rijeka Po, Ticcino i Jadranskoga Mora i doline Valtelina, Bormio i Chiavenna) Metternich je posve nelogično i suprotno dotadašnjim tumačenjima ubrojio “područje nekadašnje Dubrovačke Republike”. Kongres je zaključen 9. lipnja 1815. donošenjem završnoga dokumenta koji je sadržao 121 članak (Acte final). Povrat nekadašnjih austrijskih područja s proširenjima u Italiji definiran je u članku 93, a dodatne teritorijalne kompenzacije s formulacijom o priključenju bivše Dubrovačke Republike u članku 94. Strah od Napoleona i brzina u kojoj je nastao Acte final daju naslutiti da je Metternich u posljednji čas odustao od pripajanja Dubrovnika u sklopu Ilirskih Pokrajina te se odlučio na aneksiju via facti uvrstivši Dubrovnik među novostečene zemlje bez suverena. Taj potez imao je opravdanje isključivo u činjenici da Dubrovačka Republika nije bila predstavljana na Kongresu pa nije moglo postaviti pitanje obnove suvereniteta, a bila je već zaposjednuta od strane Austrije. Metternich je očito procijenio da će u eventualnim prijeporima oko aneksije Dubrovnika ova argumentacija biti svrsishodnija od “prikrivanja” u sklopu Ilirskih Pokrajina. Dubrovačka vlast na Elafitima održala se pod engleskom zaštitom dvije i po godine. Englezi su tri puta odbijali predati Otoke Austrijancima. Međutim, nakon kongresnih zaključaka 9. lipnja 1815. i konačnog poraza Napoleona kod Waterlooa, 18. lipnja, više nisu imali nikakvoga izgovora za podržavanje vlasti Jera Natalija na Otocima. Najzad, 16. srpnja 1816. engleska se flota povukla i na Dubrovačkim je otocima spuštena zastava Svetoga Vlaha. U isto vrijeme u Dubrovnik je stigla vijest o završetku Kongresa i odluci da područje Republike bude pripojeno Habsburškoj Monarhiji. Taj je zaključak Kongresa u dubrovačkoj katedrali, na osobito zlurad način, s propovjedaonice objavio general Milutinović. Preostali dubrovački patrioti još uvijek su očekivali čudo. Na čelu im je bio jedan od vođa ustanka protiv Francuza Ivo Natali. Početkom 1815, potaknut potezima osmanske diplomacije, isplanirao je ambicioznu diplomatsku akciju u Carigradu. Intervencija kod Porte i kod engleskog veleposlanstva trebala je izazvati efekt na Kongresu i skrenuti pozornost velesila na situaciju oko Dubrovnika. Natali je trebao uvjeriti Osmanlije da su austrijskim zauzećem istočnojadranske obale njihovi interesi bitno ugroženi. Namjeravao je da ga Porta, kao zaštitnica dubrovačkog suvereniteta, opunomoći kao svog predstavnika. Nadao se diplomatskoj akciji u Londonu i na drugim europskim dvorovima. Svjestan da je restauracija starog poretka nemoguća Natali je bio spreman na različita rješenja za Dubrovnik poput stvaranje neke šire državne zajednice s Bokom kotorskom i Korčulom pod britanskim protektoratom, a u najgorem slučaju kod Engleza se trebao izboriti za prežitak Republike na Dubrovačkim otocima. Tijek njegove neuspjele avanture u Carigradu ne može se u cjelini rekonstruirati. Pred Milutinovićevim uhićenjem pobjegao je kod brata Jera na Šipan odakle je s engleskom putovnicom otplovio za Krf i Maltu te je engleskim brodom stigao u San Stefano nadomak Carigrada. Tu se susreo s prijašnjim dubrovačkim diplomatom i tadašnjim tumačem pruskog veleposlanstva Mihom Božovićem nadajući se da će mu on osigurati daljnje kontakte sa savezničkim predstavnicima. Međutim, Napoleonov bijeg s Elbe i novi rat potpuno su poremetili Natalijeve planove, a brzi završetak Kongresa pokopao je i zadnje nade. U Carigrad je stigao tek 1. kolovoza 1815. i svi njegovi pokušaji kod Osmanlija i Engleza nisu više imali gotovo nikakva smisla. Osim toga, austrijski ambasador Stürmer bio je odmah obaviješten o Natalijevom dolasku i o njegovim planovima kao i o uzbuđenju koje je zavladalo u dubrovačkoj zajednici na Bosporu. Milutinović je u gradu reagirao konfiskacijom Natalijeve imovine i prijetnjama prema obitelji. Tako je pokoren i posljednji republikanac koji se nakon povratka u Dubrovnik povukao u svoju kuću na Konalu. Umro je 1853. bez obitelji i potomstva.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Ustanove
Filozofski fakultet u Splitu

Autor s matičnim brojem:
Stjepan Ćosić, (206405)