Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 900333

Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595.


Ćosić, Stjepan
Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595., Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povjesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2015 (monografija)


Naslov
Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595.
(The Ideology of Heraldry: Korjenić-Neorić Armorial from 1595)

Autori
Ćosić, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Zavod za povjesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Grad
Zagreb-Dubrovnik

Godina
2015

Stranica
416

ISBN
978-953-347-002-3

Ključne riječi
Ideologija, rodoslovlje, Korjenić-Neorić, grbovnik
(Ideology, heraldry, Korjenić-Neorić, Armorial)

Sažetak
Korjenić-Neorićev grbovnik čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (sig. R 4084). Omanji svezak u kožnatom uvezu (21, 8 x 14, 3 cm) obuhvaća 174 papirnata lista. Prvih šest listova nije numerirano i na njima je dvojezična hrvatsko-latinska naslovnica s kazalom rodova u dvije varijante, ćirilicom i latinskom kapitalom. Na posljednjem nenumeriranom listu u sredini je Kristov monogram IHS s geslom: In Domino confido non confundar in aeternum amen. Stihovi su to Psalma (31.2), ujedno i završni stihovi Te Deuma. U zlatnim okvirima na vrhu je ćirilicom, a na dnu latinicom upisano: Corienich : Neorich 1595. Sljedećih 157 oslikanih listova označeno je rimskim brojkama. Grbovima prethode četiri slike svetaca zaštitnika: Sv. Jeronima, Sv. Stjepana, Sv. Grgura pape i Gospe Olovske. Na listu V naslikan je “konstruirani” grb cara cara Stefan Dušan I (1308-1355). Grb se sastoji od znamenja “zemalja”: Makedonije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bugarske, Srbije, Raške i Primorja s Humom. U sredini štita dominira grb Nemanjića, a ispod njega je minijaturni grb Kotromanića. Na listu XVI, sličan očevu ali nešto skromniji, grb je Dušanova nasljednika Uroša. Oba konstruirana grba ukrašena su kolajnama s medaljonom Sv. Stjepana. Na listovima VI-XV istim su redom naslikani grbovi svake zemlje napose, s tim da je na listu VII dodan i posebni grb Ilirske zemlje (Yllyriae, na crvenom gore okrenut mladi mjesec i osmerokraka zvijezda). Glavni korpus grbovnika, na listovima XVII do CLVII, čine potpuni grbovi 141 plemićkog roda s ćiriličnim (iznad) i latiničnim (ispod) natpisima na kartušama. Grbovi su načinjeni ujednačenom profesionalnom manirom pa se stječe dojam da ih je izradila ruka vješta crtača. Na posljednjih 11 nenumeriranih listova dodano je 11 drugačije oblikovanih znamenja bez titulara. Riječ je o nešto raskošnijim stilizacijama grbova na španjolskim štitovima od kojih su 4 nedovršena, a jedan je potpuno “prazan”. Iako su u početku bili motivirani utilitarnim, osobnim i obiteljskim razlozima, tvorci prvih grbovnika, pripadnici rodova Slanskog primorja (usklopu Dubrovačke Republike), u njih su ugradili ideološke i simboličke elemente koji su se stopili u jedinstveni koncept o čijem dalekosežnom utjecaju ni sami nisu mogli sanjati. Ti su “dubrovački kombinatori” potkraj 16. stoljeća izradili prva rodoslovlja i heraldičke zbirke iz kojih se postupno razvio ideološko-simbolički koncept kasnije nazvan ilirskom heraldikom. Stroga endogamija i staleška zatvorenost dubrovačkog patricijata ovim je moćnim pomorskim obiteljima u službi španjolskog i napuljskog dvora priječila stjecanje plemstva u domovini. Stoga su se rodovi okupljeni oko Ohmućevića, Dolisti-Tasovčić-Diničića, Korjenić-Neorić-Jerinića, Ursinića i drugih, na temelju raznovrsnih apokrifnih i autentičnih predaja usmjerili na traženje veza s elitama srednjovjekovne Bosne, Huma, Srbije i Albanije. Slijedeći europske primjere u svoje su genealogije i grbovnike uz poznate dinastičke rodove i vlastelu naprosto “uvrštavali” brojnu rodbinu i tazbinu koja se na različite načine, najčešće homonimijom, mogla uklopiti u “re-komponiranu” tradiciju predturskoga razdoblja. U zbilji, uglavnom je bila riječ o vlasteličićkim rodovima koji su potjecali iz Primorja i neposrednog dubrovačkog zaleđa, Popova s Trebinjem i Zažablja. Podaci u genealogijama Ohmućevića i Korjenić-Neorića potvrđuju nam da se gotovo svi rodovi koji su s njima bili stvarno (ili fiktivno) rodbinski povezani pojavljuju i u grbovniku. Dakako, stvarni plemićki status sastavljača grbovnika i njihove izvorne ili izmišljene rodbine i tazbine je upitan, a to se može reći i za ostale grbove koji nisu zabilježeni u izvorima starijima od grbovnika. S druge strane, brojnost “srodnika” potvrđuje tezu o Korjenić-Neorićevu grbovniku kao osmišljenom projektu kruga slanskih rodova. Ako izuzmemo 10 grbova bez titulara koji su pripadali španjolskim rodovima, ograncima ženske loze Korjenić-Neorića, čak 40 rodova iz genealogije Korjenić-Neorić nalazimo i u grbovniku. Među tim rodovima 11 ih susrećemo i u genealogiji Ohmućevića koja povrh toga sadrži još šest rodova kojih nema u Korjenić-Neorićevu rodoslovlju ali čije grbove nalazimo u Grbovniku. Dakle, u Korjenić-Neorićevu grbovniku zastupljeno je ukupno 46 rodova iz oba rodoslovlja. Za širenje mita o podrijetlu Ohmućevića i njihove slanske rodbine važno mjesto pripada zbirci pod naslovom Le Glorie Cadute dell'Antichissima ed Augusstissima Famiglia Comnena etc. (poznatoj kao Miniatijev zbornik). To neobično djelo nastalo pod utjecajem dubrovačkoga dominikanca Vicka Komnena (1590-1667), objavljeno 1663. u Veneciji, sadržava opsežne genealoške konfabulacije i rodovske povijesti Ohmućevića i Dolisti-Tasovčića. Međutim, najvažnije mjesto u toj knjizi zauzima rodoslovlje carskih Komnena čiji su se navodni potomci pojavili u Slanome potkraj 16. stoljeća i rodbinski se povezali s Ohmućevićima. Geneza prvog grbovnika ilirskih zemalja i plemićkih rodova iz 1595. u vlasništvu roda Korjenić-Neorić-Jerinić i drugih inačica u vlasništvu Ohmućevića bila je usko povezana s političkom ideologijom koja je inicijalno težila legitimiranju prava na nasljeđe Bosanskog Kraljevstva. Imaginarni kompozitni grbovi Nemanjića u Grbovniku imaju istaknuto mjesto, ali s obzirom na tvorce, izvore, heraldičke elemente, svetačku ikonografiju, ideologeme i dokumente koji ih prate, može se zaključiti da su ta znamenja služila prvenstveno kako bi potkrijepila glavnu povijesnopolitičku referencu. Riječ je o ranonovovjekovnoj ideologiji “zamišljene Ilirije” koja je - na temelju dinastičkih okolnosti u epohi posljednjih Kotromanića - kao cilj imala argumentirati translatio regni srednjovjekovne Bosne. Izvori i kontekst nastanka Korjenić-Neorićeva grbovnika upućuju na vladavinu kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) koji je s osloncem na papinstvo pokušao konsolidirati i ojačati Bosnu kao jezgru šireg područja koje se u ranonovovjekovnom Grbovniku naziva Ilirijom. Istu politiku, uz još odlučnije odricanje od Crkve bosanske nastavio je i njegov sin Stjepan Tomašević (1461-1463) koji je kao posljednji bosanski kralj i srpski despot bio legitimni nasljednik Nemanjića, srednjovjekovnih vladara s imperijalnim ambicijama na prostorima Ilirije. Konačni slom Bosanskog Kraljevstva 1463. kao i postupni nestanak Hercegovine pod pritiskom Osmanlija, devetnaest godina poslije, neizbrisivo su se usjekli u memoriju raseljene plemićke elite i vlasteličića koji su se naraštajima pozivali na nekadašnju baštinu. Prijenos Bosanskog Kraljevstva zajedno s baštinom Nemanjića na Svetu Stolicu, a na temelju genealoških veza i oporuke kraljice Katarine, trebao se ostvariti nakon protjerivanja Osmanlija. Korjenić-Neorićevu grbovniku neposredno je prethodila izrada Sutješkog rodoslovlja, kao stanovitog kriptičnog obrasca, a Olovska Gospa i skupina svetaca zaštitnika koji se pojavljuju u ilirskim grbovnicima i rodoslovljima njihovih tvoraca ikonografski je podsjetnik na njihovu političku poruku. U političko-ideološkoj artikulaciji i distribuciji sadržaja prvih grbovnika ključnu ulogu odigrali su slanski franjevci koji su od osnutka samostana Svetog Jeronima, početkom 15. stoljeća, bili povezani s Bosanskom vikarijom i dvorom posljednjih bosanskih kraljeva. Tijekom 17. i 18. stoljeća zadaću tradiranja ilirske heraldike preko njih su preuzeli bosanski i dalmatinski fratri. Pragmatičnu matricu prvih grbovnika u tom su razdoblju koristili brojni pojedinci i rodovi iz različitih krajeva “Ilirije” koji su u protjerivanju Osmanlija vidjeli šansu da se domognu svojih “starih” posjeda i titula. Na ilirske grbovnike pozivali su se i mnogi dužnosnici i časnici u habsburškoj i mletačkoj službi koji su, zahvaljujući homonimiji, bez sablje nastojali ishoditi plemićke diplome i grbove. Za takve su potrebe kao “dokazi” izrađivani djelomični ili potpuni prerisi, prerade i dopune izvornika i kasnijih kopija čime je ilirska heraldika prerasla u jedinstveni tradicijski sustav grbovništva sa stoljetnim utjecajem. Pripadnici uglednih rodova Makarskoga primorja i Poneretavlja od početka 18. stoljeća naročito se često pozivaju na svoje srednjovjekovno “bosansko” podrijetlo. U prikupljanju dokumentacije kojom su dokazivali “slavnu prošlost” nastale su brojne krivotvorine i obiteljske mistifikacije inspirirane prerisima Grbovnika. Za osvještavanje grbovničke tradicije i njezine pragmatične uloge među širim slojevima u to su doba najzaslužniji bili franjevački pisci Andrija Kačić-Miošić (1704-1760) i Luka Vladmirović (1718-1788). Širenjem ilirske heraldike među intelektualnom elitom i pukom, njezini elementi - prvenstveno dinastički i zemaljski grbovi - pojavljivali su se kao simboli i artefakti u gotovo svim predmodernim i modernim etnopolitičkim i integracijskim programima na prostoru Ilirije dulje od tri stoljeća. Protonacionalne ideologeme nadahnute ilirskom heraldikom susrećemo u ratovima i ustancima protiv Osmanlija i tijekom ilirskog pokreta. Njezin je sadržaj bio nezaobilazan u modernim nacionalnim gibanjima 19. stoljeća pa je tako postao temelj za heraldiku južnoslavenskih država tijekom 20. stoljeća, a kulturnopovijesnu aktualnost i stanovitu enigmatičnost zadržao je do danas.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Ustanove
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Autor s matičnim brojem:
Stjepan Ćosić, (206405)