hrvatski

Molekulski biljezi malignog melanoma

Transformacija melanocita u zloćudnu stanicu započinje pojavom genske nestabilnosti, a nastavlja se deregulacijom proliferacije te razvojom invazivnosti i metastatskog potencijala. Svako je biološko svojstvo tumorske stanice povezano i s ekspresijom ili izostankom ekspresije površinskih ili unutarstaničnih molekula odgovornih za to svojstvo. Neke se s površine stanice mogu otpuštati i u topljivu obliku određivati kao tumorski biljezi, dok druge ostaju vezane uz stanicu, a jedne i druge nastoji se iskoristiti kao pomoć pri ranom otkrivanju bolesti, postavljanju dijagnoze, određivanju stadija bolesti, praćenju terapije i prognozi. Topljive se molekule (S-100, MIA, NSE, citokini, receptori za citokine, adhezijske molekule) rutinski određuju uglavnom enzimskim imunotestovima (ELISA) a one vezane uz stanicu (NM-23, c-myc, MART-1, Melan-A, beta 1-integrin, VEGF, MiTF, MAGE) imunohistokemijskim i imunocitokemijskim metodama, protočnom citometrijom i, na razini DNA/RNA, metodama lančane reakcije polimerazom nakon reverzne transkripcije (RT-PCR). Neki biljezi, poput tirozinaze, nastoje se iskoristiti za dokazivanje tumorskih stanica u limfnim čvorovima i perifernoj krvi metodom RT-PCR. Većina danas poznatih melanomskih tumorskih biljega povišena je u uznapredovalim stadijima bolesti, te se ne čine korisnima u ranom otkrivanju melanoma. Neki se pokazuju korisnim prognostičkim čimbenicima ili prediktorima ishoda terapije. Ako dalja istraživanja potvrde njihovu vrijednost, to bi ubuduće moglo utjecati na strategiju liječenja.

tumorski biljezi; melanom

nije evidentirano