hrvatski

Parkovi skulptura kao primjer komplementarnosti krajobraznog oblikovanja i umjetnosti

Parkovi su oduvijek predstavljali poželjne boravišne prostore u gradu. Kroz povijest, njihove su se funkcionalne, oblikovne i vizualne karakteristike izmjenjivale, no karakteristike koje u uvijek ostale važan dio njihova projektiranja su njihove boravišne i estetske kvalitete. U današnjem urbanom životu grada, parkovi su također važna odredišta gdje korisnici traže mali bijeg iz užurbanog gradskog života u prirodno okruženje. S druge strane, skulpture su uvijek pratile razvoj ljudske civilizacije i izražavale umjetnikov stav i doživljaj svijeta. Mijenjali su se oblici, materijali, značaj, ali i poželjne lokacije na kojima su bile smještene. Postavljanjem skulpture izvan prostora galerija i muzeja u otvorene prostore, prvenstveno misleći na doprirodne ambijente, ostvarila se nova dimenzija doživljaja otvorenih prostora odnosno parkova. Parkovi skulptura predstavljaju spoj krajobraznog i likovnog oblikovanja u kojem obje komponente dobivaju još veći značaj. Unošenjem skulpture u park stvara se poseban ambijent u kojem se razvija kulturni duh. Osim toga, skulptura povećava važnost nekog parka i daje mu specifičan karakter. S druge strane, park pruža skulpturi mogućnost da istakne sve svoje kvalitete i da u otvorenom prostoru 'prodiše'. Komplementarnim skladom parka i skulpture ostvaruju se jedinstveni prostori. Uspješnom integracijom parka i skulptura stvara se specifičan ambijent koji pridonosi kvaliteti otvorenih prostora.

park, skulptura, park skulptura, komplementarnost

nije evidentirano