hrvatski

Ekohistorijski aspekti proučavanja logora na Golom otoku 1949.-1956.

Logor na Golom otoku nastao je 1949. u vrhuncu sukoba Tito –Staljin te je funkcionirao sve do kraja 1956. godine kada je zatvoren. Za to vrijeme kroz njega je prošlo oko 13 000 logoraša. Kao tema godinama je bio prešućivan da bi tek tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća postupno spoznaje o događajima u logoru dopirale do javnosti. Nakon raspada Jugoslavije historičari su se uglavnom orijentirali na analizu uobičajenih aspekata političke povijesti vezane uz ovaj logor te naravno, na pojavu niza svjedočanstava o teškim uvjetima i metodama prisutnim u logoru. Međutim, funkcioniranje logora na Golom otoku nije utjecalo samo na političku zbilju i pojedince onoga doba, već i na sam otok. Težak fizički rad tisuća kažnjenika, kao i čitavi proizvodni procesi koji su bili instalirani na Golom otoku u vrijeme sukoba temeljito su mijenjali sam golootočki okoliš. Kamenu pustinju pretvarali su u pravo malo naselje ; doslovno goli otok je pošumljen, itd. Logoraški rad koji je bio povezan i sa ekonomskim aspektima, ali i onim »preodgojim«, imao je velik utjecaj na promjenu otoka. Rad nastoji doprinijeti takvom, ekohistorijskom razmatranju povijesti logora na Golom otoka, naslanjajući se na slična nastojanja npr. u bogatoj historiografiji Gulaga. Na taj način tema se analizira u širem geografskom, političkom, ideološkom i ekohistorijskom znanstvenom i stručnom kontekstu.

Goli otok, Jugoslavija, Informbiro, ekohistorija, logor, politički preodgoj.

nije evidentirano