hrvatski

Kako gledati slike koje ne znače “ništa”?

U narativu povijesti umjetnosti problem apstraktne umjetnosti objašnjava se na teleološki ili, kako tome filozofi obično pristupaju, hegelijanski način: dakle, nakon što je postigla savršenstvo mimetičke forme u klasičnim i neoklasičnim stilovima umjetnost je krenula jedinim mogućim putem – prema “dovršenju” vlastite svrhe stapanjem s apsolutnim duhom. Prvi radikalno apstraktni umjetnici, poput Maljeviča i Kandinskog, o tome su i sami pisali kao o “supremaciji čistog osjećaja” ili o “duhovnome u umjetnosti”. Međutim, povijesno-umjetnička teleologija, koliko god bila uvjerljiva u tumačenju povijesne avangarde i njenih anti-mimetičkih stilova, nema odgovor na pitanje zašto apstraktna umjetnost postoji i intrigira nas cijelo jedno stoljeće nakon “Bijelog kvadrata na bijeloj podlozi”? Znači li to da su intelektualni motivi za stvaranje apstraktnih slika umjetnika poput Barnetta Newmana, Franka Stelle ili Julija Knifera jednaki onima pionira apstrakcije? Značenju umjetničkog djela koje je nastalo nakon “kraja umjetnosti” i “kraja povijesti umjetnosti” ne može se pristupiti na jednak način kao djelima koja su nastala unutar još uvijek povijesnog vremena. Pojmovi kojima označavamo umjetnost poslije II. svjetskog rata, poput neokonstruktivizma, apstraktnog ekspresionizma ili minimalizma, nastali su kao posljedica zablude povijesti umjetnosti da se povijesno vrijeme može oživjeti i nakon što je umjetnička teleologija postigla svoj cilj. U takvom pogrešnom teorijskom kontekstu pred suvremenu apstrakciju postavljaju se dva ključna problema: prvo, ona bi u tom slučaju bila tek “sjena sjene” one izvorne ideje o apsolutnom duhu koju je Vasilij Kandinski vizualizirao još 1913. u Kompoziciji br. 6. i drugo, djela Donalda Judda, Ive Gattina ili Fedora Fischera doista u toj perspektivi ne bi značila “ništa”. Ova zabluda je toliko snažna da njome podjednako dotičemo posve različite probleme apstraktne umjetnosti, kao što su, primjerice, njezina hermeneutička i ontološka priroda. U ovom izlaganju nastoji se izložiti potreba za tumačenjem slika prvenstveno kao teorijskih objekata o kojima tradicionalna povijest umjetnosti u svojevrsnom ironijskom obratu također ne želi reći ništa.

apstrakcija, slikarstvo, povijest umjetnosti, teorija slike, avangarda

nije evidentirano