hrvatski

Imagološki aspekti slavonskih vjerskih polemika u 18. stoljeću

Književnopovijesno, odnosno kulturnopovijesno problemsko polazište istraživanja dominantno slavonskih vjerskopolemičkih tekstova iz 18. stoljeća podrazumijeva razmatranje cjelovita stanja i karaktera slavonske književne kulture poslije leopoldinske rekonkviste, a prije preporoda/ilirizma. Zbog toga se u istraživanju apostrofiraju suodnosi vjerskopolemičke literature u sklopu šireg konteksta književne kulture u osamnaestostoljetnoj Slavoniji. Uz primjenu imagološke analitičke metode, a na temelju katoličke, nabožne, crkvenopovijesne i teološke polemičke literature, u ovom se radu dakle osobito bavimo fenomenom konstituiranja konfesionalnog (katoličkog) identiteta i (pravoslavnog) alteriteta kao središnjeg dijela problematike. Konfesionalna se drugost stoga nastoji jasnije definirati analizom suodnosa autopredodžbi i heteropredodžbi (i metapredodžbi) na relaciji katolici – pravoslavci u 18. stoljeću, prvenstveno na području Slavonije. Analizom tih nabožnih i teoloških tekstova s polemičkim primjesama nastoji se razabrati ideološko polazište autora, odnosno ideologemi kojima su podređene predodžbe o Drugome. Uz slavonski jezgreni dio korpusa (Bačić, Vilov, Pavić, Kanižlić, ali i Juraj Mulih, paradigmatičan autor za problematiku ovog rada) koji čine franjevački i isusovački kontroverzistički tekstovi na narodnome jeziku, analiziramo djela još dvojice Slavonaca – pamflet Vida Došena Sličnorični odgovor Vida Došena paroka dubovičkog, popu Jovanu od Pake te Prediku Adama Tadije Blagojevića jer se i u njima mogu prepoznati paradigmatski primjeri aksioloških atribucija koje smo uočili i u kontroverzističkim djelima. O pravoslavnim kršćanima vrijednosno su obojeno pisali i dalmatinski franjevci, posebice negativno Filip Grabovac, a puno neutralnije Andrija Kačić Miošić koji je, u tome smislu, blizak Antunu Kanižliću. Iako se međusobno razlikuju žanrovski (a pojedini autori pripadaju i drugim književnim regijama), svi analizirani tekstovi pokazuju uglavnom vrlo srodan pristup pravoslavnim kršćanima (pravoslavni Grci su krivci za raskol, često različito vrednovanje pravoslavnih Grka i pravoslavnih Slavena, kritika zaostalosti i vjerskih običaja pravoslavnih kršćana i sl.) na temelju čega se može zaključiti kako su stereotipne predodžbe o pravoslavnim kršćanima u 18. st. zastupljene u djelima različitih žanrovskih profila (ne više samo u teološkoj kontroverziji s pravoslavljem), no uglavnom ipak upućenima slabije obrazovanome puku (uz izuzetak Antuna Kanižlića).

imagologija, konfesionalni (katolički) identitet vs. (pravoslavni) alteritet, slika/predodžba (autopredodžba, heteropredodžba, metapredodžba), Slavonija u 18. st., hrvatska osamnaestostoljetna kontroverzistika na narodnome jeziku, katolički kontroverzistički pisci ; franjevci i isusovci

nije evidentirano