hrvatski

Generički aspekti Beckettova interteksta u hrvatskoj dramskoj književnosti šezdesetih godina 20. stoljeća

Samuel Beckett uvođenjem pripovjedanja u svijet dramskog teksta te hibridizacijom romana i drame prekoračuje, i redefinira, granice spomenutih književnih vrsta. Otežana generička klasifikacija njegovih tekstova jedan je od osnovnih uzroka njihove otežane rane recepcije. Namjera ovog rada osvrnuti se na intertekstualne veze koje hrvatski dramatičari šezdesetih godina 20. stoljeća uspostavljaju s Beckttovim dramskim tekstovima te utvrditi u kojoj se mjeri spomenute veze uspostavljaju na žanrovskoj razini. U korpus analiziranih dramskih tekstova uvršteni su: Krik i Zašto plačeš, tata? Ivice Ivanca, Udovica i Sezona lova Vojislava Kuzmanovića, Varalice Zvonimira Bajsića te Bobo Vanče Kljakovića. Poredbenim čitanjem odabranih hrvatskih i Beckettovih drama može se utvrditi da se intertekstualni odnosi među tekstovima uspostavljaju i na žanrovskoj razini, kao i da su generičke klasifikacije, unatoč brojnim kritikama koje su im posljednjih desetljeća upućene, važne za tumačenje i razumijevanje tekstova te prepoznavanje izvornost opusa pojedinog autora.

Samuel Beckett, generička intertekstalnost, Zvonimir Bajsić, Vanča Kljaković, Vojislav Kuzmanović, Ivica Ivanac, recepcija, moderna drama

nije evidentirano