hrvatski

Pregled empirijskih istraživanja o disleksiji s posebnim osvrtom na uvjerenja, stavove i znanja nastavnika

Disleksija je već više od stotinu godina predmet brojnih istraživanja, znanstvenih i stručnih rasprava i postoje brojne teorije kojima se opisuje taj složeni fenomen. U postupku usvajanja vještina čitanja i pisanja, kao i cjelokupnog nastavnog gradiva, koje se uglavnom temelji na ovim vještinama, za učenike s disleksijom ključno je diferencirano poučavanje. Učiteljeva sposobnost da poučava ove učenike, kako bi u punom opsegu savladali nastavni program, pod utjecajem je njegovih znanja, uvjerenja i stavova. Cilj je ovog rada dati pregled postojećih najnovijih empirijskih istraživanja o disleksiji relevantnih za područje odgoja i obrazovanja s posebnim osvrtom na učiteljska uvjerenja, stavova i znanja. Sukladno kriteriju relevantnosti u obrazovnim znanostima, empirijska istraživanja sumirana su u tri kategorije: (1.) kvantitativna i kvalitativna istraživanja o stavovima, uvjerenjima i znanjima učitelja o disleksiji, učenicima s disleksijom i njihovom poučavanju, (2.) istraživanja o obilježjima disleksije i (3.) istraživanja o učinkovitosti različitih programa poučavanja čitanja i pisanja. Malobrojna, uglavnom inozemna istraživanja upućuju na pretežno pozitivne stavove učitelja, ali nekonzistentna znanja, zablude i manjak svjesnosti o disleksiji, osobito u području prepoznavanja uzroka i obilježja. Učitelji uglavnom iskazuju razumijevanje da kod disleksije postoji neusklađenost između kognitivnih sposobnosti i usvojenosti vještine čitanja. Međutim, među uvjerenjima koja nisu u skladu s teorijskim spoznajama o disleksiji najčešće se spominju uvjerenja da je disleksija uzrokovana vizualnim problemima, da je obrtanje slova i riječi pri čitanju glavni kriterij za prepoznavanje disleksije, da je češća pojavnost disleksije kod dječaka i da osobe s disleksijom iskazuju ista obilježja sa sličnim stupnjem težine poteškoća. Iako studenti, budući učitelji i učitelji s manje godina radnog staža imaju pozitivnije stavove i motiviraniji su za rad s učenicima s disleksijom, istraživanja su pokazala da iskustvo učitelja doprinosi boljem znanju o disleksiji i kvalitetnijoj praksi poučavanja. Osim toga, učitelji iskazuju teškoće u prepoznavanju disleksije kod učenika te se procjenjuju neadekvatno i nedovoljno pripremljenima za rad s učenicima s disleksijom radi nedostatne edukacije tijekom inicijalnog obrazovanja i kontinuiranog profesionalnog razvoja. Brojnija su istraživanja o obilježjima disleksije te o učinkovitosti različitih programa. Sva navedena istraživanja o učenicima s disleksijom i/ili o radu s njima relevantna su u obrazovnim znanostima jer prvenstveno uvjerenja, potom stavovi i znanja učitelja utječu na rano prepoznavanje znakova disleksije, preventivno djelovanje, individualizaciju u poučavanju, procjenu učenikovih postignuća i jakih strana, samoregulaciju učenja i konačno uspjeh učenika. Sistematičnim prikazom empirijskih istraživanja disleksije relevantnih za obrazovne znanosti može se zaključiti da je većina njih provedena u SAD-u i Velikoj Britaniji te da prevladavaju ona koja ispituju obilježja disleksije u čitanju, pisanju, jeziku i učenju. I u našoj zemlji, uz postojeća istraživanja o obilježjima (pred)vještina čitanja i pisanja kod djece s disleksijom i povezanosti tih (pred)vještina s jezičnim razvojem potrebno je sustavno razvijati i istraživanja o disleksiji koja su relevantna za obrazovne znanosti te mjerne instrumente uskladiti s hrvatskim obrazovnim okruženjem, inkluzivnom zakonskom regulativom te aktualnim metodama poučavanja čitanja i pisanja.

empirijska istraživanja ; učenici s disleksijom ; učitelji ; uvjerenja ; stavovi

nije evidentirano