hrvatski

Razobličenje agore: Rancièreova situacijska estetika »krivog«

Izlaganje se temelji na tezi da je za istinski koncept demokracije, paradoksalno, potrebno njezino arhitektonsko raz-obličenje (de- formacija). Naime od svojih početaka politika (demokracija) se određivala kao ars arhitectonica, odnosno kao umjetnost izgradnje koja podrazumijeva aisthesis kao jedno, skladno, harmonično i lijepo, kao kozmičku suglasnost. Atenska agora sugerirala je preslik kozmičkog sklada u sam polis koji je bio to savršeniji što se manje udaljio od sudjelovanja (métheksis) u svojoj ideji (Platon). U novovjekovom kontekstu još je uvijek Jacob Burckhardt pisao kako država nastaje u Firenzi, kao umjetničko djelo. Postmoderna, međutim, izokreće smisao. Demokracija, a to znači politika izgubila je svoju bit, jer je upravo ono jedno, harmonično, skladno, lijepo i suglasno protivno samoj ideji demokracije koja nije niti suglasnost, niti većinsko načelo nego jedino zahtjev onog krivog, neubrojenog za jednakošću. Agora, koja je podrazumijevala arhitekturu političkoga kao skladnog kružnog debatiranja, sada se nadomiješta demokracijom kao situacijom koja sama kreira svoju estetiku pojavnosti kao izraz civilnog društva kao događaj. Na tragu Nietzscheove estetike ružnog i lažnog, prema Rancièreu demokracija i njezina istoznačnica politika moguća je samo rijetko, kao događaj (événement) čime ona izrasta kao ono krivo, disharmonično – nesuglasno, asimetrično, protiveći se tako identifikaciji s logosom. Ona se kao događaj suprotstavlja arhitekturi poretka agore kreirajući vlastitu situaciju kojom formira vlastito mjesto na kojem stoji – vlastitu arhitekturu pojavnosti, čime »estetika krivog« postaje jedino izvorno mjesto političkoga. S tim u vezi uspoređuju se Rancièreovi uvidi s arhitektonskim uvidima Jeana Nouvela u samom prostoru koji doživljava obrat prema »odmicanju« te iskrivljenim oblicima i linijama.

Rancière, Nouvel, ars arhitectonica, aiesthesis, »estetika krivog«, situacija, demokracija, nesuglasnost.

nije evidentirano