hrvatski

Javna riječ u međuratnom Splitu

Samozatajni Vladan Desnica ušao je u prostor javne riječi grada Splita takoreći kroz pokrajnja vrata: pišući kazališnu kritiku. Ali kazalište nije niša izvan svijeta, između njega i svijeta postoji dijalektika koju uočava još Epiktet, razrađuje Shakespeare, razvija Calderón kao Theatrum Mundi: ako njima sav svijet jest glumište, jednako tako se, razglabajući teatar, piše o svemu svijetu. O javnoj riječi na pozornici izriče se javna riječ u novinama koja društvo cilja, katkad i strijelja, što na hrvatskom prostoru pratimo barem od Šenoe. Građansko društvo međuratnog Splita koji se, gubitkom Zadra, neočekivano našao u političkom središtu Dalmacije, iskazuje ako ne sebe, a ono sliku o sebi baš kroz javnu riječ, političku i kriptopolitičku, kulturalnu koja je i antropološka, katkada i nehoteć. Protagonisti javne scene katkad postupaju iza kulisa, ali istupaju pod reflektorima. Novo doba u široj lepezi, te ostali listovi raznih užih usmjerenja, od Pobede do Hrvatskog glasnika, ili raznih interesa poput Jadranskog Lloyda, uključujući i satiričke od obnovljenoga Duje Balavca do Štandarca, bili su i poprište javne riječi namijenjene glasilima, ali podjednako i zrcalo javne riječi izrečene u drugim ambijentima, pa zabilježene parcijalno (u oba smisla te riječi). Težnje i frustracije, smjelost i autocenzura, čine sastavni dio javnog i generalnog diskursa u tim dvama desetljećima između dvaju svjetskih ratova odnosno – po ne posve neutemeljenoj sintezi – između dvaju činova istoga svjetskog rata, koji, po nekim naznakama, u našoj javnoj riječi još nije dovršen. Protagonista kojima ćemo se baviti odavno nema, ali nije beznačajno uvidjeti koje su teme još en vogue.

Vladan Desnica, Split, javna riječ

nije evidentirano