hrvatski

Antirabična vakcinacija osoba na području Zagreba:Prikaz i usporedba godina2008. i 2015.

Bjesnoća je akutna zarazna bolest koja pogađa središnji živčani sustav. Virus se nakon umnažanja, preko intervertebralnih spinalnih ganglija prenosi u središnji živčani sustav. Tu se stvaraju lezije u obliku negnojnog encefalomijelitisa. Iz mozga se zatim širi prema periferiji od kuda dospijeva do žlijezda slinovnica te se u velikoj količini nalazi u slini oboljelih životinja. Progresija ovisi o količini inokuliranih virusa i udaljenosti rane od mozga. Inkubacija obično traje 1 do 2 mjeseca, ali može i >1 godine. Početni simptomi su nespecifični: glavobolja, vrućica i malaksalost. Poslije ovise o obliku bolesti (furiozni ili paralitički). Bjesnoću je moguće spriječiti pravodobnom imunizacijom, odnosno preekspozicijskom ili postekspozicijskom. Kod utvrđene sumnje na prijenos infekcije provodi se i pasivna imunizacija specifičnim rabijesnim imunoglobulinom. Gledajući način prijenosa poznajemo tri oblika bjesnoće ; urbana, silvatična te bjesnoća šišmiša. Bolest je raširena po cijelom svijetu, osim Antarktika. Nalazi se na 10. mjestu prema infektivnim bolestima. Ugrožene su siromašne i ranjive populacije, većinom u Aziji i Africi. U nas je bjesnoća potvrđena na području cijele zemlje s iznimkom jadranskih otoka. Osnivanje Zagrebačkog Pasteurovog zavoda 1918. godine početak je antirabične djelatnosti u Hrvatskoj. Godina 1986. značajna je po pismu Pasteurovog Instituta u Parizu, u kojem se odaje puno priznanje zagrebačkoj 2-1-1 shemi cijepljenja. Godina 1992., priznanje 2-1-1 sheme od strane Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Referentni centar za bjesnoću i i antirabična ambulanta svakodnevno surađuju sa svim tijelima koja doprinose trenutno povoljnoj epidemiološkoj slici. U radu je opisana epidemiološka slika bjesnoće kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj. Cilj ovog rada bio je prikazati i usporediti broj pregledanih i procijepljenih osoba kod kojih se sumnjalo na zarazu bjesnoćom, u godinama 2008. i 2015., na području Grada Zagreba. U 2008. godini u ambulantu za antirabičnu zaštitu NZZJZ „Dr Andrija Štampar“ pregledano je i obrađeno 686 ispitanika dok je u istoj ambulanti u 2015. godini to isto učinjeno na 644 ispitanika. Rezultati pokazuju veliku razliku u brojnosti ozljeda učinjenih od utvrđeno bijesne životinje. Dok je u 2008. godini taj broj iznosio 51, u 2015. godini nalazimo samo jednu ozljedu. Najčešća anatomska lokalizacija ozljeda u 2008. godini su šaka i prsti, dok su u 2015. godini to donji udovi, koji su inače najčešća karakteristična lokacija. U nanošenju ozljeda prednjači pas. Humani antirabični imunoglobulin u kombinaciji s antirabičnom vakcinom u 2008. godini primilo je 22 ljudi, a u 2015. godini 10 ljudi. Zaključujemo da je taj pad nastao zahvaljujući ponovnoj provedbi oralne vakcinacije lisica od 2011. godine te vakcinaciji pasa. Oralna vakcinacija lisica dovesti će do toga da će i Hrvatska postati zemljom slobodna od bjesnoće, kao i Italija, Slovenija i Austrija. Unatoč dobrim rezultatima, humana i veterinarska struka trebaju biti na oprezu. Bolest može prijetiti i nakon što zemlja postane slobodnom od bjesnoće. U humanoj medicini, i nadalje treba provoditi postupke i preporuke SZO prilikom svake ozljede nanešene od domaće ili divlje životinje.

Bjesnoća, zarazna bolest, imunizacija, Zagreb, usporedba

nije evidentirano