hrvatski

Dvojezični učinak u Držića (sociolingvistički nacrt)

Dvojezičnost u povijesti naše kulture, antropološki shvaćene, susrećemo od najranijih dana praktično u svim dijelovima koji danas pripadaju našoj državi, i to tako da se naši ljudi stranim jezikom izravno služe u korespondenciji i drugim tekstovima, ili na manje vidljiv način kojim se dvojezičnost iskazuje, a to je jezično posuđivanje, leksički i gramatički kalk, kao i umetanje opsežnijih izričaja u izvorni jezik njihova teksta. O djelima Držićevim postoji opširna literatura koja analizira njegov jezik i doprinos baš takva jezika 'dodirnutog' dvojezičnošću njegovim književnim dostignućima koja i danas djeluju. Cilj je ovoga izlaganja da se dotaknu neke pojave koje navode na sociolingvističko tumačenje dvojezičnosti u Držićevim kazališnim komadima i da se pomoću pojmova iz te lingvističke grane ocrta jezična situacija koja se u njima odražava. Teme dotiču onodobni Dubrovnik kao govornu zajednicu sa svojim implicitnim normama jezičnog ponašanja, raslojenost jezika (hrvatskoga i talijanskoga) u vezi s društvenim statusom govornika, dvojezičnost (socijalnu i/ili individualnu ) koja se očituje u intimnom jezičnom posuđivanju s posljedicama na strukturu jezika primaoca te prebacivanje koda. U izlaganju se podržavaju tvrdnje da ishod doticaja jezika i dijalekata doprinosi uvjerljivosti likova, odnosno daje pozitivan dvojezični učinak tekstu.

dvojezičnost, Držić, sociolingvistika, prebacivanje koda, raslojenost jezika

nije evidentirano