hrvatski

Hrvatska narječja, dijalekti i govori u 20. st.

Nakon velikih su migracija u 15. i 16. st. hrvatska narječja do 21. st. uglavnom opstala na svojim prostorima uz seobe manjih razmjera. Promjene u hrvatskim dijalekatskim idiomima u 20. i 21. stoljeću mogle bi se svesti na smanjenje broja govornika i nestanak određenih punktova izazvan izvanjezičnim čimbenicima, na štokavizaciju neštokavskih punktova i na izmjene pojedinih jezičnih značajki unutar sustava. Prijelomna je bila sredina 20. stoljeća kada je zbog pojačane urbanizacije došlo do znatne promjene načina života. Osim toga, smanjenju broja govornika pridonijeli su i procesi iseljavanja zbog ekonomskih i političkih razloga (pa se zbog toga govornici svih triju narječja nalaze u brojnim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta) te demografski trendovi starenja stanovništva, a koncem stoljeća na izmjenu dijalekatske slike utjecao je i progon stanovnika tijekom i nakon Domovinskoga rata. Najčešće se unutarjezične mijene odnose na izmjene dominantnih diskriminanti (koje se na određen način osjećaju stigmatizacijskim) i na čuvanje zajedničkih značajki. Među izmjenama prvoga tipa izdvajaju se, primjerice, gubitak cakavizma u nekim čakavskom govorima ili uzmak šćakavizma u nekim suvremenim štokavskim govorima u brodskom Posavlju. U morfologiji je sve češća sinkretizacija DLI mn. imeničke i pridjevsko- zamjeničke deklinacije. Nasuprot tomu, čuvaju se zajedničke jezične značajke poput oblika upitno- odnosne zamjenice, akcentuacije, oblika za tvorbu kondicionala, nekih fonetskih realizacija (poput alveolarnoga  u čakavskom ili  u kajkavskom) ili zamjena dočetnoga l. Tim se jezičnim niveliranjem stvara temelj za nastajanje jezičnih konglomerata hibridne strukture koji funkcionira unutar jednoga sustava, pa govornici više ili manje različitih mjesnih govora stvaraju koine sastavljenu od onih jezičnih elemenata koji su zajednički većemu broju takovih govora i koji nemaju nikakvih istaknutih značajki ili inačicu koja je formirana od elemenata iz konkretnih mjesnih govora i standardnoga jezika, što pruža širok spektar ekspresivnih sredstava u komunikaciji. Osim tih dviju mogućnosti, u 20., a osobito u 21. stoljeću, zamjetne su i druge tendencije, što vodi do nestanka pojedinih mjesnih govora kompaktne i stabilne strukture, kako ih je poznavala i analizirala tradicionalna dijalektologija. U 20. je stoljeću, naime, u hrvatskoj dijalektologiji tradicionalni, mladogramatičarski pristup zamijenjen strukturalističkim, koji i danas dominira. Konac 20. stoljeća donio je potrebu sociolingvističkih istraživanja te istraživanja tempa i tipa jezičnih promjena. ČAKAVSKO NARJEČJE Čakavsko se narječje, nazvano prema upitno- odnosnoj zamjenici ča, obično prema odrazu jata i rezultatima jotacije skupina *st, *sk klasificira u šest dijalekata: ekavski (sjevernočakavski), buzetski (gornjomiranski), ikavsko-ekavski (srednjočakavski), ikavski (južnočakavski), jugozapadni istarski (štakavsko-čakavski) i jekavski (lastovski/lastovska oaza). Druga je podjela čakavskoga narječja prema statusu neocirkumfleksa i refleksu jata. Neocirkumfleks se ovjerava u dvjema osnovnim kategorijama: prezentu glagola (na jedinom ili zadnjem vokalu osnove glagola n. t. a s tematskim vokalom e) i određenom liku pridjeva koji su dijelom n. t. a ili b i imaju silinu na zadnjem vokalu dvosložnih ili višesložnih osnova. Uključujući potonji kriterij, čakavsko se narječje dijeli na sjeverozapadnu (s neocirkumfleksom u najmanje jednoj kategoriji), središnju i jugoistočnu čakavštinu (obje bez neocirkumfleksa, ali prva s ikavsko-ekavskim, a druga s ikavskim i jekavskim refleksima jata). U 20. i 21. stoljeću nije došlo do znatnijih promjena u stratifikaciji čakavskih govora na području Republike Hrvatske. Prostiru se od Istre u kojoj od slavenskih idioma čakavski nije jedino govor Peroja, a nekoliko punktova oko Premanture još uvijek u manjoj mjeri ima zastupljene štokavske značajke. S istočne strane Učke čakavski su govori uz slovensku granicu na liniji Pasjak, Klana i Studena, a u zaleđu Rijeke na Kastavštini i Grobnišćini. Nakon govora sjevernoga hrvatskoga primorja, čakavština se u uskoj zoni nastavlja obalom do ušća Cetine u more, uz izuzeće pojedinačnih štokavskih punktova (između Novoga Vinodolskoga, odnosno Povila, i Novigrada, uz izuzeće Senja, te južnije npr. Nin, Zaton, Pirovac, Šibenik i okolica, Seget). U kontinentalnom dijelu čakavski su neki gorskokotarski govori, dvije oaze u Lici (oko Otočca te oko Brinja i Jezerana) i na razmeđu Like i Gorskoga kotara, s Ogulinom kao svojevrsnim centrom. Kontinuiraju ih govori u gornjim tokovima Dobre i Mrežnice, a čakavski su govori i sjevernije od Ozlja, uz granicu sa Slovenijom prema Žumberku. Ovom narječju pripadaju i svi otočni govori do Lastova i Korčule, uz izuzeće malobrojnih štokavskih mjesta na srednjodalmatinskim otocima, dok se u nekim jugoistočnim paškim govorima preklapaju čakavske i štokavske značajke. Čakavski je i zapadni dio Pelješca. ŠTOKAVSKO NARJEČJE Brojne su, terminološki i metodološki različite, klasifikacije štokavskoga narječja, nazvanog prema upitno-odnosnoj zamjenici što (šta), zastupljene u hrvatskoj dijalektološkoj literaturi. Odrazi jata i rezultati jotacije skupina *st, *sk u svim su radovima klasifikacijskim kriterijima, a većina autora temeljnim određuje i stupanj razvoja akcentuacije. Prema suvremenim istraživanjima hrvatski štokavski govori danas zahvaćaju najveći dio Republike Hrvatske i mogu se klasificirati u četiri dijalekta: zapadni (novoštokavski ikavski dijalekt), slavonski (nenovoštokavski arhaični šćakavski dijalekt), istočnobosanski (nenovoštokavski ijekavski šćakavski dijalekt) i (i)jekavski štakavski dijalekt (novoštokavski, u dijelu literature s posebnim statusom govora istočnoga dijela Pelješca, Mljeta i dubrovačkoga područja). Na istoku se hrvatski štokavski govori prostiru Baranjom, Srijemom i užom Slavonijom od Drave, sjeverno od Virovitice i Pitomače. Pounjem se i planinskim lancima spuštaju do Neretve prema Bosni i Hercegovini, a zatim do državne granice s Crnom Gorom. Zapadna granica počinje dvadesetak kilometara od Koprivnice. Zaobilazeći kajkavske govore, šire se prema zapadu uz Kutinu i onda južno prema Jasenovcu. Oko Koprivnice dva su štokavska otoka, a oko Čazme štokavska je oaza s dvadesetak sela. Nakon područja oko Jasenovca, ispod kajkavskih pokupskih govora i Petrinje, zapadna štokavska granica ide do karlovačkih, dugoreških i ogulinskih govora sa sinkopom u Žumberku. U Gorskom kotaru nekoliko je hrvatskih štokavskih punktova. Na obali se štokavski govori protežu od Klenovice, zaobilazeći danas još uvijek čakavski Senj, prema zadarskom području koje je već velikim dijelom štokavizirano. Južnije su uglavnom čakavska naselja do štokavskoga Omiša, ali ima i štokavaca u pojedinačnim naseljima, uključujući Šibenik, a danas već pretežito i u Splitu. Štokavštini pripadaju govori na istočnomu dijelu Pelješca, otoku Mljetu, Elafitskim otocima, a proširena je i na dalmatinska otočna naselja: Sumartin (otok Brač), Sućuraj (otok Hvar) i Račišće (otok Korčula), dok je govor Maslinice (otok Šolta), u dosadašnjoj literaturi klasificiran kao štokavski, prema najnovijim istraživanjima danas pretežito čakavski. KAJKAVSKO NARJEČJE Podrijetlo je kajkavskoga narječja, nazvanog prema upitno- odnosnoj zamjenici kaj, bilo ključnom temom rasprava o tom narječju i u prvoj polovici XX. st. Temeljnu je klasifikaciju kajkavskih govora, osim goranskih kojima se nije zanimao, uspostavio S. Ivšić. Prema odmaku od osnovne kajkavske akcentuacije, odnosno razvoju neocirkumfleksa i zastupljenosti unakrsne metatonije cirkumfleksa i akuta te metatakse, utvrdio je dvije grane i četiri skupine kajkavskih govora: konzervativnu (zagorsko- međimurske, donjosutlansko-žumberačke govore) i revolucionarnu (turopoljsko-posavske i križevačko-podravske govore) (1936). D. Brozović ponudio je proširenu klasifikaciju kajkavskoga narječja na šest dijalekata s izdvojenim prigorskim govorima. Dotad neuključene goranske govore detaljnije su proučavali B. Finka, J. Lisac i V. Barac-Grum i opravdali njihovo izdvajanje u zaseban dijalekt. Usprkos recentnim sintezama kajkavskoga narječja, pa i posljednjoj potpunijoj sintezi kajkavskoga narječja, onoj M. Lončarića iz 1996., to je narječje i dalje nedovoljno i manje istraženo u odnosu na druga dva narječja hrvatskoga jezika. M. Lončarić iznio je prema naglasnim kriterijima, zastupljenosti jednačenja jata i šva te stražnjega nazala i slogotvornoga l zasad najsloženiju, ali i najprecizniju podjelu kajkavskoga narječja. Najveći dio tih dijalekata čine središnji dijalekti u kojima se i danas ovjeravaju osnovne kajkavske značajke: samoborski, gornjosutlanski, bednjansko-zagorski, varaždinsko-ludbreški, međimurski (dijelom), podravski, sjevernomoslavački, glogovičko- bilogorski, gornjolonjski, donjolonjski, turopoljski i vukomeričko-pokupski. Manji je broj rubnih dijalekata u koje M. Lončarić uključuje: goranski dijalekt, zapadni poddijalekt međimurskoga dijalekta, donjosutlanski i plješivičkoprigorski dijalekt. Kajkavsko se narječje unutar Republike Hrvatske proteže na njezinu sjeverozapadnom dijelu i na području Gorskoga kotara. Na sjeveru prati rijeku Muru (od ušća Lendave) prema zapadu do Sutle. Zapadna granica ide Sutlom do ušća u Savu, uz Savu do ušća Bregane, Breganom ispod Žumberačke gore do Kupčine i Kupe iznad Ozlja, pa Kupom do Karlovca. Na tom je području granica kajkavskih govora proširena na jug. Južna granica ide od Karlovca prema Sisku nešto ispod Kupe do ušća u Savu, pa ispod Save do blizu Jasenovca (južno je kajkavska oaza Hrvatsko Selo). Istočna granica kreće južno od Pitomače preko Ciglene i Kutine do blizu Jasenovca na jugu. Na području Gorskoga kotara kajkavski su govori sjeverno od čakavskoga područja do hrvatsko-slovenske granice, od Severina na Kupi do Fužina i Lokava, uglavnom sjeverno od crte Rijeka – Karlovac do slovenske granice, južnije do Begova Razdolja. M. Lončarić u kajkavštinu uključuje i ogulinski areal.

hrvatski jezik, čakavsko narječje, kajkavsko narječje, štokavsko narječje

nije evidentirano