hrvatski

Dvanaest teza o apsolutnoj slici: Slikarstvo Julija Knifera kao alegorija teorije

U tekstu se obrazlaže teza da Kniferovi meandri mogu biti smatrani antislikama samo sa stanovišta povijesno– umjetničke hermeneutike, tj. kao iteracija onoga što je Filiberto Menna nazvao »analitičkom linijom moderne umjetnosti«, a što se konceptualno uspostavilo početkom dvadesetog stoljeća Maljevičevim Crnim suprematističkim kvadratom iz 1915. i još više Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi iz 1918. Nasuprot tomu, kada je riječ o razumijevanju Kniferovih slika kao vizualnih činjenica ili vizualnih fenomena, tada govorimo o epistemu koji bih nazvao apsolutnom slikom, tj. situacijom u kojoj razlika između slike i svega onoga što nije slika upravo najviše dolazi do izražaja. Pojam apsolutne slike koristit ću ne u svrhu ukazivanja na neku novu ontologiju vizualne reprezentacije, budući da je, kako su to pokazali Gottfried Boehm, Lambert Wiesing i Martin Seel, suvremeno promišljanje vizualnosti moguće jedino kroz prepoznavanje trajno nestabilnog teorijsko– epistemološkog odnosa znanosti o slici, medijâ i vizualnih umjetnosti. U ovom tekstu zanimat će me, prije svega, je li moguće, cijelo stoljeće nakon Maljevičeve radikalne slikarske geste i stvaranja prve antislike u povijesti umjetnosti, još uvijek govoriti o slikama kroz njihovo negativno ontološko utemeljenje ili nam je potreban novi diskurs koji bi preciznije definirao sve širi prostor između avangardnog pojma antislike i suvremenih vizualnih fenomena obilježenih digitalno generiranim slikama. Kniferovo slikarstvo utoliko smatram paradigmatskim primjerom ustrajavanja na nesukladnosti slike i svijeta, na način kako to podrazumijeva Boehmov pojam »ikoničke razlike«, a ne tek ponovljenom gestom izvornog etabliranja te razlike.

antislika, apsolutna slika, teorija slikarstva, Julije Knifer, Filiberto Menna, Clement Greenberg

nije evidentirano