hrvatski

Neki elementi euharistijske ekleziologije Josepha Ratzingera/Benedikta XVI.

Život svakog kršćanina vođen je na putovanju ovim svijetom raznim putevima. No, samo je jedan put onaj koji nazivamo „pravim“, a to je put koji svakog od nas vodi prema vječnoj domovini na nebesima. Svoj život kršćani moraju živjeti kao i svaki drugi stanovnik bilo grada, bilo države, bilo općenito svijeta, ali uvjet je da svaku domovinu smatra tuđinom . Na putu kroz tu tuđinu, koju preobražavaju svojim „specifičnim“ kristolikim načinom života, dana im je euharistija, sakrament neizmjerne Božje ljubavi prema nama „Euharistija je izvor i vrhunac“ čitavog života svakog pojedinog kršćanina. „Ljubav“ koja se bez ikakvog povoda daje. „Čisto darivanje“ koje u poništavanju samoga sebe nalazi svoje ispunjenje. Euharistija je u svojoj plemenitoj jednostavnosti najsjajniji izraz ljubavi kojom nas Bog ljubi. „Ovo je Tijelo... Ovo je Krv“, središnje su točke tog darivanja. Kao i prije tisuća godina tako i danas, na uvijek nov i svjež način, Otac se po Sinu u Duhu Svetome, daje za sve nas. Ova anabatsko – katabatska suigra čovjeka i Boga rađa prijateljstvo koje je do pojavka Boga u obličju čovjeka bila nemisliva stvarnost. Mnogim ljudima koji su nespremni zaviriti u dubine božanstva ta je stvarnost još i danas nemisliva, no samo zato što nisu spremni skočiti s litice u ponor vjere, u ponor u dnu kojeg ih spreman na prihvaćanje čeka Bog sam, Čovjek sličan nama, u svemu jednak nama osim u grijehu. Upravo po euharistiji Isus Krist i nakon svog odlaska na nebo boravi među nama, i upravo po euharistiji on gradi i obnavlja, hrani i okuplja raspršeno stado ljudskog roda kako bi ga sabrao u svoju Crkvu. Već je uoči svoje muke, smrti i uskrsnuća, anticipirajući ih u posljednjoj večeri, nagovjestio ove glavne oznake koje će imati svako euharistijsko slavlje koje će se njemu u spomen „činiti“ sve dok se on ne vrati. Mnogi su teolozi, napose oni prvih vremena, nastojali progovarati o euharistiji i upućivali ih da žive iz ovog središta koje hrani našu vjeru. U naše vrijeme jedan od takvih teologa, koji iz samog središta zajednice crpi i progovara za nju, jest Joseph Ratzinger, odnosno papa emeritus Benedikt XVI. Nadahnuti mišlju ovog teologa i pape, koji svakako pripada među veće tologe u povijesti, a mnogi ga kao propovjednika svrstavaju uz bok s Grgurom Velikim, promišljat ćemo u ovom radu o sakramentu euharistije i izviranju Crkve iz njenog samog središte. U prvom dijelu rada najprije ćemo promišljati o odnosu euharistije i zajedništva, kako u Novom tako i u Starom zavjetu. Putem tog promišljanja, koje će se temeljiti na govoru o Abrahamovu sklapanju saveza s Bogom, preko govora o židovskom bogoslužju, dolazimo do promišljanja o izviranju euharistije iz tajne Uskrsa. Pashalna gozba, koju Isus slavi sa svojim učenicima, trenutak je u kojem Krist okuplja „novi Izrael“, svoju Crkvu utemeljenu na dvanaest apostola. Ovdje euharistija postaje središte Crkve, te se već tada, a napose u razvoju euharistijskog slavlja u prvoj Crkvi, Crkva pokazuje kao stvarnost koja živi „kao liturgija“ i „u liturgiji“, liturgija koja daje hranu umornim putnicima na putu prema vječnosti. Temeljna nakana rada je, a što se vidi iz dosad naznačenog, iz tekstova Josepha Ratzingera iščitati govor o tako zvanoj euharistijskoj ekleziologiji. Rad nikako nije puko nizanje Ratzingerovih citata, već nastojanje gradnje i razvijanje vlastitih misaonih koncepata o stvarnosti Crkve i njenog izviranja iz euharistije upravo gledajući te stvarnosti kroz naočale čije su leće misli ovog teologa i pape emeritusa. Dok ćemo čitati rad i misli Josepha Ratzingera, možemo steći dojam da čitamo meditativni tekst. No, smatramo da je takav govor, upotpunjen teološkim sadržajem u teološku meditaciju, najprikaldniji način govora o stvarnosti kao što je euharistija, budući da se i sam Ratzinger u svim svojim djelima služi upravo takvim „jezikom“: znanstvenim, a opet tako misaonim i meditativnim.

Euharistija, ekleziologija, Joseph Ratzinger, Benedikt XVI.

nije evidentirano