hrvatski

Štovanje Sv. Stjepana Prvomučenika u ranosrednjovjekovnom Dubrovniku: mučeništvo u temeljima grada

Sveti Stjepan Prvomučenik, đakon zaređen od apostola, koji je služio u Jeruzalemu i zbog svoje revne službe postao prvi mučenik Crkve, ujedno je prvi svetac koji se spominje u pisanim povijesnim izvorima o Dubrovniku. Bizantski car Konstantin Porfirogent u 10. stoljeću piše o tome kako je Dubrovnik rastao, kako se od malog grada razvijao u sve veći i proširio bedeme. U njegovu se središtu nalazila crkva Sv. Stjepana u kojoj je počivao Sv. Pankracije, dječak mučenik. Uz Sv. Stjepana, tu je bila i značajna skupina drugih svetaca zaštitnika. Bizantski car spominje samo Sv. Pankracija no Milecije i drugi kroničari navode relikvije brojnih drugih rimskih mučenika, prije svega samog Sv. Stjepana, a potom Sv. Nereja, Sv. Ahileja, Sv. Petronile, Sv. Domicile, Sv. Sergija i Bakha te drva Sv. Križa. U članku se postavlja pitanje na koji je način kult Sv. Stjepana Prvomučenika i prateće skupine svetaca bio povezan s razvojem ranosrednjovjekovnog Dubrovnika, tko je promovirao te kultove u Dubrovniku i zašto. Kult Sv. Stjepana isprva je zaživio na kršćanskom Istoku i doživio apogej u Bizantu, osobito nakon pronalaska njegovih relikvija početkom 5. stoljeća. Izuzetno štovanje Sv. Stjepana i njegovih relikvija na bizantskom carskom dvoru potaknulo je širenje kulta na čitavom području Istočnog Carstva. Taj utjecaj očituje se i u dubrovačkom okruženju koji je, kao rubni grad katoličanstva, od ranog srednjeg vijeka primao i duhovne utjecaje Istoka. Međutim, kult Sv. Stjepana je već vrlo rano bio proširen i na Zapadu. Povezivanje Sv. Pankracija i ostalih rimskih svetaca s crkvom Sv. Stjepana svjedoči o tome da je svečev kult u Dubrovnik stigao sa Zapada, u sklopu papinske politike prema Dubrovniku i njegovu okruženju. To potvrđuje i legenda o Pavlimiru koju prenose brojne dubrovačke kronike počevši od Milecija, prema kojoj su relikvije ovih svetaca stigle iz Rima, a isto tako i činjenica da je u Dubrovniku u ranom srednjem vijeku posvjedočena i velika crkva Sv. Petra. U složenim odnosima Bizantskog Carstva i carigradske patrijarhije te Rima Dubrovnik je predstavljao važno mjesto borbe za jurisdikciju, osobito na crkvenom planu. Afirmacija kulta Sv. Stjepana dio je te borbe za prevlast, vjerojatno vezan i uz pitanje uzdizanja dubrovačke biskupije u rang nadbiskupije, kao dio politike Rima na tom području. Prema dubrovačkim kronikama, upravo je tako postupao i dubrovački nadbiskup Vital koji je gradu nabavio vrlo štovane relikvije. Mnogi dubrovački rani kultovi svetaca dolazili su s istoka, no grad je bio vrlo snažno povezan i s papinskom, o čemu prije svega svjedoči kult Sv. Stjepana i njegova crkva u Pustijerni.

rani srednji vijek, Dubrovnik, rani kultovi svetaca, Sveti Stjepan Prvomučenik, Bizantsko Carstvo, Rimska kurija

nije evidentirano