hrvatski

Filozofija u pjesništvu Pavla Vuk-Pavlovića

Dok su Vuk-Pavlovićeva filozofska djela trajnim predmetom znanstvenih istraživanja, njegovoj pjesničkoj misli tek predstoje podrobna estetička analiza i valorizacija. Kao skroman doprinos budućoj cjelovitoj estetičkoj ocjeni Vuk-Pavlovićeve pjesničke ostavštine, ovaj rad nudi rezultate proučavanja Vuk-Pavlovićevih pjesničkih zbirki Zov i Razvaline, objavljenih u Skopju 1964. godine, kroz prizmu njegovih gledišta iznijetih u filozofskim radovima. Međusobno ispreplitanje osnovnih tematskih preokupacija, kako u filozofskim, tako i u pjesničkim djelima, onemogućuje povlačenje strogih granica unutar Vuk-Pavlovićevih promišljanja. Unatoč toj, može se reći, u ovom slučaju otežavajućoj, temeljnoj karakteristici Vuk-Pavlovićeve misli, provedena komparativna analiza njegovih dviju pjesničkih zbirki i filozofskih tekstova pokazuje da stihovi zbirke Zov imaju svoje filozofsko uporište prije svega u njegovim bilješkama koje je Marija Brida objavila 1983. pod naslovom »Misli i bilješke«, a potom i u radovima iz područja njegove filozofije odgoja, a to su u prvom redu članak »Uzgoj, odgoj i obrazovanje« (1939) te djelo Ličnost i odgoj (1932). Iznimku čini pjesma naslovljena Sedamdeset sedmi rijek jer ima gotovo samostalnu poziciju unutar zbirke, a poetski prikazuje filozofeme iz spisa Filosofije i svjetovi (1962). Korijeni Vuk-Pavlovićevih pjesničkih motiva na kojima gradi svoju drugu zbirku Razvaline, u kojoj pjesnik nije odustao od nosivih tema i problema koji su ga zaokupljali i u zbirci Zov, mogu se pronaći u spisima »Pogled na kulturnopovijesna smjeranja« (1964) i »Vrednota i stvaralaštvo« (1937). Pretočivši u stihove ključna pitanja i probleme svoje filozofije, Vuk-Pavlović je svojim djelom potvrdio dosljednost vlastitom učenju: samo znanstveni, pojmovni put spoznavanja nedostatan je i nepotpun bez umjetničkog. Njegovo pjesništvo stoji u komplementarnom odnosu s njegovim filozofskim opusom. Pored velike literarne vrijednosti Vuk-Pavlovićeve pjesničke zbirke imaju i osobito filozofsko značenje i stoga ih treba čitati kao sastavni dio njegova filozofskog opusa. Vuk-Pavlovićevu misao obilježava iskrena i duboka briga za čovjeka i društvo u cjelini. Ta istančana senzibilnost i preuzeta odgovornost za čovječanstvo odražava se i u njegovu pjesničkom opusu u kojem oštroumno analizira zbivanja i probleme svog doba. Upozoravajući na sve opasnosti koje donosi gubitak čovječnosti i temeljnih kršćanskih vrednota, Vuk-Pavlović svojom poetskom riječju uzdiže ljubav kao glavni smisao i putokaz ljudskog života. Upravo je ljubav, pojmljena kao snažna moć koja »upravlja duh za tišine«, temeljna poruka njegova pjesničkog umovanja.

Pavao Vuk-Pavlović, pjesništvo, filozofija, čovjek, egzistencija, kršćanska etika, ljubav

nije evidentirano