hrvatski

Važnost obveza samoarhiviranja radova u otvorenom pristupu za uspješnost digitalnih repozitorija

Digitalni repozitoriji predstavljaju temeljnu informacijsku infrastrukturu za omogućavanje otvorenog pristupa (engl. open access, OA) znanstvenim informacijama po principu tzv. „zelenog puta“ otvorenog pristupa. No, uspješno omogućavanje otvorenoga pristupa znanstvenim informacijama putem digitalnih repozitorija podrazumijeva i suradnju samih znanstvenika, od kojih se očekuje da samoarhiviraju određenu verziju svojeg rada u neki od digitalnih repozitorija, kao i da se pobrinu da zadrže pravo takve diseminacije vlastitog rada. Iako su mnogobrojne dobrobiti za same autore od osiguravanja otvorenoga pristupa vlastitim publikacijama, autori često izbjegavaju samoarhivirati svoje radove ako to nije od njih izrijekom zatraženo. Stoga je za uspješno poslovanje institucijskih i ostalih digitalnih repozitorija iznimno važno postojanje propisane obveze samoarhiviranja radova u digitalne repozitorije od strane samih autora, ali i postojanje određenih mehanizama provjere provođenja takvih obveza. U ovom će se radu prikazati stanje vezano uz obveze samoarhiviranja radova u digitalne repozitorije u otvorenome pristupu u Europskoj uniji, kao i u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na prvu obvezu samoarhiviranja radova u institucijski repozitorij na jednoj hrvatskoj znanstvenoj ustanovi – Institutu Ruđer Bošković.

digitalni repozitoriji ; institucijski repozitoriji ; obveza samoarhiviranja radova u otvorenom pristupu ; otvoreni pristup – Europska unija ; otvoreni pristup – Hrvatska

nije evidentirano