hrvatski

Zaštita stečenih prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili njihovih dijelova na drugog poslodavca prema pravu Europske unije

U radu se analizira pravno uređenje zaštite stečenih prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili njihovih dijelova na drugog poslodavca prema pravu Europske unije. Predmet analize su direktive kojima je uređena ta zaštita te nešto više od šezdeset presuda Suda Europske unije koje se odnose na tumačenje tih direktiva. Autor upozorava da je razvoj te zaštite otpočeo polovicom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je nakon ekonomske krize ocijenjeno da osim gospodarske treba jačati i socijalnu dimenziju Europske unije. Nakon Direktive 77/187/EEZ uslijedila su tumačenja Suda koja su u uvjetima jačanja transnacionalnog poslovanja potkraj stoljeća rezultirala donošenjem Direktive 98/50/EZ. Konačno su te promjene kodificirane u sada važećoj Direktivi 2001/23/EZ. Osim direktiva, na kojima se zaštita stečenih prava radnika temelji, za njezin je razvoj osobito značajna praksa Suda Europske unije koja je značajnim dijelom usmjeren na rješavanje dvojbi o tome u slučaju kojih prijenosa radnici imaju pravo na zaštitu. Tako je razvijen pristup da se mora raditi o prijenosu „gospodarskog entiteta koji je sačuvao svoj identitet“. Prijenosi koji se odvijaju u okviru stečajnog postupa načelno su isključeni iz područja zaštite. Međutim, državama članicama je ostavljena široka sloboda, ali i nametnute neke obveze u svezi s uređenjem prijenosa u slučaju stečaja ili stečaju sličnih postupaka. Iako se ugovori o radu radnika zatečenih na radu kod prenositelja na dan prijenosa prenose na preuzimatelja ex lege, otvorena je i mogućnost da se radnici usprotive takvom prijenosu, pa takve situacije isto tako zahtijevaju uređenje od strane država članica. Prijenos ne smije biti razlog za otkaz, ali ta zaštita nije apsolutna. Preuzimatelj je dužan poštivati i obveze koje proizlaze iz kolektivnih ugovora koje je sklopio prenositelj, ali se u svezi sa sadržajem te obveze u slučaju kada preuzimatelj nastoji na preuzete radnike primijeniti kolektivni ugovor koji primjenjuje na ostale radnike, kada individualni ugovor upućuje na kolektivni ugovor ili je u produženoj primjeni, otvaraju se određene dvojbe. Sud u nekim novijim presudama u svezi s time sve više ističe potrebu uravnoteženog pristupa koji će osim zaštite radnika uvažavati i interese poslodavaca. Takav pristup, koji u razmatranje pojedinih slučajeva unosi i potrebu uvažavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima EU, među ostalim i slobodu poduzetništva, nailazi na neke oštre kritike. Autor ocjenjuje da Sud, kao što je to i do sada često činio, nastoji uvažiti promijenjene socijalne i gospodarske okolnosti uvjetovane, s jedne strane, potrebom za globalnom konkurentnošću, te s druge strane, očuvanjem i jačanjem socijalne dimenzije EU. Stoga, smatramo da je uravnoteženi pristup u postojećim okolnosti jedini mogući pristup. S pravnog stajališta problem je, po mišljenju autora, da razvoj zaštite stečenih prava radnika koji se temelji na relativno širokim i nejasnim definicijama sadržanim u direktivama i njihovom dinamičnom tumačenju od strane Suda stvara značajne probleme s pravnom sigurnošću. Često ni poslodavci niti radnici nisu sigurno jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zaštite i koji sadržaj te zaštite treba biti osiguran u pojedinim slučajevima. Za koliko-toliko siguran odgovor na ta pitanja potrebno je, među ostalim, poznavanje i razumijevanje opsežnih i zahtjevnih tumačenja koja daje Sud, a koja ni sama nisu uvijek jasna i jednoznačna. Posebna odgovornost je pri tome na nacionalnim sudovima, naročito onima posljednjeg priziva, koji moraju osigurati pravilnu primjenu prava Europske unije u sporovima o kojima sude. Radi se o pitanjima u kojima radno pravo često dolazi u doticaj s pravom društava i nekim drugim granama prava, pa su zahtjevi koji se u tom smislu stavljaju pred pravnike zaista veliki.

radno pravo, Europska unija, prijenos poduzeća, prijenos pogona, zaštita prava radnika, Direktiva 2001/23/EZ

The paper analyses the legal regulation of the safeguarding of employees' rights in the event of transfers of undertakings, businesses or parts of undertakings or businesses to another employer according to the law of the European Union. The subject of the analysis are the directives which regulate such safeguarding and approximately sixty judgments of the Court of Justice of the European Union relating to their interpretation. The development of the safeguarding of acquired rights of employees began in the mid-seventies of the last century, when it was decided after the economic crisis that the social dimension of the Union should be strengthen along with the economic one. After adoption of the Directive 77/187/EEC, the interpretations of the Court ensued, which in the circumstances of strengthening of transnational business operations at the end of the century resulted in adoption of the Directive 98/50/EC. Finally, these amendments were codified in the existing Directive 2001/23/EC. The practice of the Court of Justice of the EU is largely focused on solving doubts about in which cases of the transfer the workers are entitled to pr