hrvatski

Vrata knjige vrata grada

Knjižare, one ponajbolje među njima, nisu samo trgovine knjigama: od samog svojega nastanka one su mjesta i osobnog otkrića i duhovnog susreta, kreativnog poticaja, razgovora i razmjene, pa i mjesta čitateljske čežnje i frustracije. One nisu samo prostori kupoprodaje nego i ambijenti intelektualne komunikacije i društvene uzajamnosti jer u njima ne samo da knjigu kupujemo, nego je još mnogo češće uzimamo u ruke - opipavamo - djela znanih i neznanih pisaca, a pritom neizbježno susrećemo poznate i nepoznate sugrađane, su- čitatelje, površne i zadubljene posjetitelje. Fluid prave knjižare- ona koja ne pristaje na kompromis papirnice i dućana mješane robe - eminentno je duhovne naravi i, kao svi takvi fluidi, u vremenskomu se trajanju upija u prostor i pretvara ga u mjesto trajnog prepoznavanja. Jedno je od takvih mjetsa i mala knjižara na vrhu splitskoga Narodnoga trga, Pjace, knjižara koja neprekinutih stoljeće i pol stoji na svojemu mjestu i obavlja svoju ulogu. Utemeljitelj joj je Vid Morpurgo (1838. - 1911.), osoba čije zasluge za Split najbolje sažimlje nadgoprbni natpis što se čita na židovskomu groblju povrh grada, u borovoj šumi na brdu marjanu: Uzvišen umom, plemenit duhom, cijeli život misaonog rada posveti oslobođenju puka od duševnog i materijalnog ropstva. U buđenju naroda između prvih, začetnik prve knjižare, prve banke, prvih industrija, ostavi umirući neispunjenu prazninu. Tekstualni dio knjige popraćen je, u drugom mmediju, ali na istoj sugestivnoj razini, sjajnim nizom fotografija Marije Braut, koja svojom majstorskom kamerom obnavlja - barem u duhu ovoga gledatelja - rijetko svojstvo nenadmašnog Toše Dapca, Jer, njezina fotografija nadmašuje svoj tematski okvir, produžuje se i širi u vremenu i prostoru, te asocijacijskim krugovima uvlači gledatelja u neku neispričanu, a ipak odjednom naslućenu priču, kojoj gledatelj i sam nehotice postaje sudionikom. Bratislav Lučin

poezija, duhovnost, povijest, umjetnost

nije evidentirano