Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 874315

Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret


Pokrovac, Zoran
Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret, 1995., doktorska disertacija, Pravni fakultet, Split


CROSBI ID: 874315 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret
(Hermann Ulrich Kantorowicz and free law movement)

Autori
Pokrovac, Zoran

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Pravni fakultet

Mjesto
Split

Datum
14.07

Godina
1995

Stranica
808

Mentor
Visković, Nikola

Ključne riječi
Kantorowicz, slobodnopravni pokret, metodologija prava, teorija prava, povijest pravne znanosti, pravne praznine, pravni osjećaj
(Kantorowicz, free law movement, methodology of law, theory of law, history of jurisprudence, gaps in the law, sense of justice)

Sažetak
Rad obuhvaća deset poglavlja raščlanjenih u 41 podpoglavlje, sadrži 2659 bilježaka, s oko 600 citiranih naslova, pri čemu je razvidno da je autor istražio i čitava godišta njemačkih i austrijskih pravnih časopisa i novina. U uvodnom poglavlju obrazlaže se bavljenje ovom pravnopovijesnom temom. Polazeći od postavki filozofije i teorije povijesti postavljaju se pitanja o razlozima posezanja za prošlošću i načinima pristupa pravoznanstvenoj povijesti, te nude i vlastiti odgovori na ta pitanja. Autor pokazuje i domaće znanstveno-nastavno zanemarivanje sudstva i sudačke profesije i djelatnosti sa svim posljedicama koje slijede za svijest o vlastitoj profesiji i za pravni poredak. Stoga se kao cilj postavlja: “doprinijeti onom dijelu naše pravne literature koja sebi za cilj postavlja pravničko i pravoznanstveničko sebeosvješćenje, i to tako da u središte interesa postavi slobodnopravni pokret i nauku (Lehre) predstavljene djelom Hermanna Ulricha Kantorowicza, jednoga od njihovih utemeljivača i najvažnijih reprezentanata”. Drugo poglavlje sadrži Kantorowiczev životopis, koji znatno pomaže razumijevanju Kantorowiczeva djela i njegove uloge u slobodnopravnom pokretu. Iako se prikaz temelji na postojećoj biografijskoj literaturi o Kantorowiczu, ispravlja izvjesna gledišta i podatke koristeći opsežnu literaturu iz različitih znanstvenih oblasti. Treće poglavlje prikazuje Kantorowiczeva gledišta o pravnoj znanosti: njegovu originalnu koncepciju o stalnom povijesnom kretanju pravoznanstva između formalizma i finalizma, kritiku njemačkog pravoznanstva i Kantorowiczeva gledišta o pravoznanstvu i Sein-Sollen-problemu, o odnosu filozofije prava i pravne znanosti, te Kantorowiczeve doprinosi teoriji definicije. Posebno se prikazuju “pravoznanstvo i teologija” (3.5.), “pravoznanstvo i historijsko uvjerenje” (3.6.), “relativizam kao osnova pravoznanstva” (3.7.), “pravoznanstvo kao izvor prava” (3.8.). Autor selekcionira građu prema vlastitim shvaćanjima njene važnosti, prikazujući stalno uz Kantorowiczeva gledišta i postojeća tumačenja iz sekundarne literature, te ih kritički ocjenjujući. U četvrtom poglavlju razmatrena je sociologizacija pravoznanstva i slabo proučeni Kantorowiczev doprinos pravnoj sociologiji, naročito u odnosu na pozornost poklonjenu Ehrlichovu i Weberovu doprinosu. Prikazuje se Kantorowiczeve koncepcije odnosa sociologije i sociologije prava i važnosti sociologije prava za pravnu dogmatiku. Autor posebno važnim smatra vlastiti nalaz da je spoznaja o nemogućnosti emancipacije pravne sociologije od dogmatike ponajprije Kantorowiczeva zasluga. Postavlja se i hipoteza o S. V. Pachamanu, manje poznatom ruskom pravnom piscu s kraja 19. st., kao prethodniku toga Kantorowiczeva stava. Na kraju se izlaže Kantorowiczev trijalizam, te se upozorava na neke zablude strane i domaće literature o njegovu trijalizmu. Peto poglavlje posvećeno je slobodnopravnim kritikama dviju pravoznanstvenih koncepcija koje su vladale devetnaestim stoljećem. Prvo, Kantorowiczevoj kritici Savignyja, koja dokazuje da je historijska škola prava iznevjerila vlastite postavke, te da slobodnopravna gledišta razvijaju nerealizirane elemente tradicije čija se načelna ispravnost ne može osporiti. Iznova se interpretira Kantorowiczevu kritike Savignyja, otkrivajući nam Kantorowicza, nasuprot ondašnjoj i današnjoj vladajućoj predstavi o slobodnopravnom iracionalizmu, kao racionalistu par excellence. Drugo, ovdje se prikazuje i slobodnopravna kritika pojmovno-konstruktivne jurisprudencije. Šesto poglavlje - “Pravo i slobodno pravo” - rekonstruira Kantorowiczeva i slobodnopravna gledišta o pravu, slobodnom pravu, pravnim izvorima i problemu praznina/potpunosti prava. Kantorowiczevi rani radovi ne sadrže cjelovitu teoriju prava, ali se iz raznih tekstova mogu rekonstruirati i danas inspirativne ideje. Kantorowicz umjesto o važenju prava radije govori o “mnogobrojnim stupnjevima realiteta” u kojima se pravo pojavljuje, a hijerarhiju njihovih stupnjeva smatra glavnim problemom teorije pravosuđa. Zaključuje se da Kantorowicz nije ostavio definiciju pojma pravo, ali je ostavio dovoljno elemenata za razumijevanje njegova shvaćanja prava, koje postaje jasnije nakon kasnijih izlaganja o Kantorowiczevim gledištima o izvorima prava, te prirodnom i slobodnom pravu. U sedmom poglavlju potanko je izložena Kantorowiczeva odn. slobodnopravna kritika onodobne idealpredstave pravnika, posebice mit o sucu kao automatu za primjenu prava, i kritika pravosudnih postulata, među ostalim postulata utemeljenosti svih presuda na zakonu. Izložen je i problem uloge individualnoga i pravnog osjećaja u pravu, te u posebnom podpoglavlju slobodnopravni nazori o jurističkoj metodici. U 7.6. - “Zaključci, ili: paradoks preoblikovanja prisile u slobodu”, aktualiziraju se ideje slobodnopravnoga pokreta u svezi sa sistemskom teorijom Niklasa Luhmanna o položaju sudova u pravnom sustavu povezivanjem problematike važenja i pravnih praznina s problematikom sudačke slobode odn. sudačke neovisnosti. Slobodnopravna “teorija” sudačkog djelovanja također je postavljena u kontekst suvremenih teorija sudačkog djelovanja. Osmo poglavlje bavi se ishodištima Kantorowiczeva djela i slobodnopravnog pokreta. Koristeći teoriju estetike recepcije H. R. Jaußa, razvijene u povijesti književnosti, autor pokazuje slabosti stavova dosadašnje literature o toj temi. U završnom, devetom poglavlju (“Slobodnopravni pokret, ili nepoznanica koja traje”) autor razvija vlastiti pristup istraživanju slobodnopravnoga pokreta. Najprije razmatra preliminarna pitanja o predmetu istraživanja, na temelju kojih provodi analizu najrelevantnije literature o slobodnopravnom pokretu. Ključnim pitanjem autor smatra pitanje: “kad govore o slobodnopravnom pokretu (nauci/školi), govore li pripadnici slobodnopravnoga pokreta (nauke/škole) i njegovi istraživači i kritičari o istom?” Autor drži da suvremeni istraživač slobodnopravnoga pokreta mora razumjeti nekadašnje samorazumijevanje pripadnika slobodnopravnoga pokreta. Prvi korak u tom pravcu (podpoglavlje 9.3.1.) je autorovo istraživanje slobodnopravnoga samorazumijevanja, ograničeno na reprezentativni izbor najutjecajnijih autora - Kantorowicz, E. Fuchs, Ehrlich, M. Rumpf, E. Stampe. Potom u 9.3.2. istražuje međusobni odnos istraživača slobodnopravnoga pokreta (K. Riebschlager, L. Lombardi Vallauri) glede predmeta njihova istraživanja i njihov odnos naspram slobodnopravnoga pokreta. Tek zatim autor zaključuje da suvremeni istraživači slobodnopravnoga pokreta u pravilu ne pokušavaju svoje razumijevanje navodno zajedničkog predmeta istraživanja utemeljiti na analizama sekundarne literature, da je predmet njihova istraživanja samo nominalno zajednički, da zajednica istraživača još nije na zadovoljavajući način istražila (nekadašnje) međusobne odnose (spo)razumijevanja onih čije se ponašanje istražuje, uslijed čega nije moguće razumijevanje nekadašnjeg samorazumijevanja pripadnika slobodnopravnoga pokreta. Također se ističe da nekadašnje ne(spo)razumijevanje sudionika slobodnopravnoga pokreta otežava sporazumijevanje o tome, koji subjektivni konstituenti i kojih njegovih sudionika bitno određuju slobodnopravni pokret. Nejedinstvo postoji ne samo u samom imenovanju pokreta, već i u određivanju naravi i ciljeva pokreta, u određivanju pripadnika i vremenskih granica pokreta i u gledištima o odnosu pokreta i srodnih pojava. U podpoglavlju 9.4. pokazuje se da većina istraživača i pisaca ne polaže nikakva računa o uporabi termina, pa se razvija jednu od središnjih teza rada da je plodno polazište daljnjeg istraživanja hipoteza da je slobodnopravni pokret društveni pokret. Navodi se osnovna obilježja društvenih pokreta. Najopćenitijim kriterijem pripadništva pokretu autor smatra prihvaćanje bar nekog od definiranih ciljeva pokreta ili bar neke od temeljnih ideja pokreta, pri čemu pripadnost slobodnopravnom pokretu ne isključuje i pripadnost nekom drugom pokretu/školi/nauci. “Prednost” daje nazivu slobodnopravni pokret, smatrajući da bi ubuduće trebalo biti jasno da o pokretu ima smisla govoriti samo ako se na umu ima kontinuirana sveza djelatnika i njihova djelovanja koja je poprimila opisane karakteristike pokreta. U podpoglavlju (9.5.) istražuju se uvjeti nastanka slobodnopravnoga pokreta i prikazuje pravoznanstvenu diskusiju o ulozi suca tokom 19. st., stanje i položaj njemačkog pravništva na prijelazu stoljeća i odnos sudaštva naspram demokratskog zakona. U opširnom podpoglavlju 9.6. - “Nacrt povijesti slobodnopravnoga pokreta kao jurističke revolucije koja ‘ne traži ništa novo’“ - daje se vlastito viđenje povijesti slobodnopravnoga pokreta. Potankom analizom pravničkih i sudačkih glasila demonstrira se važnost uloge koju su u povijesti pokreta igrali praktičari. Analiza povijesti pokreta obogaćena je podpoglavljem 9.7. o problemu razgraničenja slobodnopravnoga pokreta (slobodnopravni pokret i interesna jurisprudencija ; slobodnopravni pokret i pokret za reformu sudstva) i podpoglavljem 9.8. o stanju istraživanja odnosa slobodnopravnoga pokreta i srodnih inozemnih pojava i problemima koji se u svezi s tim javljaju, unutar kojeg je posebna pažnja posvećena odnosu F. Génija i slobodnopravnoga pokreta i utjecaju slobodnopravnoga pokreta na američku jurisprudenciju odn. sličnostima slobodnopravnoga pokreta i američkog pravnog realizma. Deseto poglavlje sadrži zaključke o slobodnopravnom pokretu i Kantorowiczevoj ulozi u njemu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo, Sociologija, Filozofija

Napomena
Disertacija je postavljena na web kao rukopis knjige u pripremi za tisak utemeljene na disertaciji ; jezična lektura nije završena /verzija svibanj 2017./



POVEZANOST RADA


Ustanove
Pravni fakultet, Split

Profili:

Avatar Url Zoran Pokrovac (autor)

Avatar Url Nikola Visković (mentor)

Citiraj ovu publikaciju

Pokrovac, Zoran
Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret, 1995., doktorska disertacija, Pravni fakultet, Split
Pokrovac, Z. (1995) 'Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret', doktorska disertacija, Pravni fakultet, Split.
@phdthesis{phdthesis, author = {Pokrovac, Z.}, year = {1995}, pages = {808}, keywords = {Kantorowicz, free law movement, methodology of law, theory of law, history of jurisprudence, gaps in the law, sense of justice}, title = {Hermann Ulrich Kantorowicz and free law movement}, keyword = {Kantorowicz, free law movement, methodology of law, theory of law, history of jurisprudence, gaps in the law, sense of justice}, publisherplace = {Split} }




Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font