hrvatski

"Titanski i oslobođeni Ja" − Poezija Milke Pogačić

U okviru društveno-kritičarske pozicije koju je Milka Pogačić (1860-1936) zauzimala u javnomu životu Hrvatske posebno se ističe njezin angažman u pedagoško-odgojnim pitanjima kao i borbi za prava žena posebice učiteljica, a svijest o potrebi za društvenim promjenama u značajnoj je mjeri našla odraza i u njezinu književnomu radu. U književnosti se Milka Pogačić javlja krajem 70-ih godina 19. stoljeća objavljujući pjesme i pripovijetke većinom u časopisu Vienac, a književnomu radu, ponajviše okrenutomu dječjoj književnosti, ostaje posvećena do kraja života. U periodici sudjeluje prilozima različitoga sadržaja te njezina bibliografija broji preko 350 jedinica. U radu je pozornost usmjerena na njezine dvije objavljene knjige pjesama (Pjesme, 1885 ; Pjesme, 1912). Prva zbirka pjesama Milke Pogačić iz 1885. nezasluženo je zanemarena u hrvatskoj književnoj historiografiji iako pripada uspješnijim poetskim izričajima književnostilskoga razdoblja realizma koje odlikuju nove teme i motivi u hrvatskoj poeziji s mjestimice istaknutim društveno-kritičarskim angažmanom, a zbog ženskoga lirskoga subjekta dotada nepoznatoga u hrvatskoj književnosti − aktivnoga, buntovnoga, samosvjesnoga i glasnoga − u prvoj zbirci poezije Milke Pogačić treba tražiti začetke hrvatskoga ženskoga pisma. Druga zbirka, objavljena gotovo tri desetljeća kasnije, u formalno-stilskomu i tematskomu smislu uvelike se oslanja na prethodnu zbirku i u trenutku objavljivanja ne predstavlja značajniji prinos tadašnjoj hrvatskoj poeziji, no u radu će se promotriti u kontekstu izrazito oštre recenzije A. G. Matoša (Hrvatsko kolo, 1912, 475-477) i njegovih tvrdnji da je Milka Pogačić u poeziji pokazala nečuvenu umišljenu snagu i nadljudsko samopouzdanje te zaključka kako je objavljivanje knjige tek primjer starije feminističke literature, a poezija "lirska poza fingirane muške energije".

Milka Pogačić, poezija

nije evidentirano