hrvatski

Nacionalne ideje i etnička lojalnost u renesansnoj Hrvatskoj

Pitanja o podrijetlu, oblikovanju i reprodukciji nacija spadaju među one znanstvene probleme koji izazivaju žestoke pa i žučne rasprave znanstvenika u društvenim i humanističkim disciplinama. Tim se problemima bave povjesničari, sociolozi, antropolozi i politolozi, no nažalost vrlo često bez dostatnoga uvida u rezultate dosegnute u različitim disciplinama. Nakon što je primordijalističko poimanje nacija kao ahistorijskih entiteta i aktivnih političkih i kulturnih subjekata obilježilo dobar dio devetnaestog i dvadesetog stoljeća, njihovo shvaćanje značajno su redefinirali autori poput Ernesta Gellnera, Erica Hobsbawma, i Benedicta Andersona. Premda njihove teorije pokazuju velike razlike, ipak se sve temelje na dvije ključne postavke: na modernističkom obratu, prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća ; te na konstruktivističkom obratu, prema kojem naciju ne čine “objektivni” kriteriji poput zajedničkog jezika, porijekla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Koliko god su modernističke teorije pridonijele historicizaciji nacionalnog fenomena, poimanje predmodernog društva koje se redovno susreće u njima sve je češće kritizirano. Upravo se na tome tragu razvila druga paradigma u istraživanju povijesti nacija, ona koja prati predmodernu povijest nacija, a kojoj su glavni doprinos dali Anthony D. Smith i John Hutchinson, ali (u raznim fazama) i John Armstrong, Liah Greenfeld te Adrian Hastings. I ovdje naravno postoje razilaženja po pitanju kako integrirati predmodernu povijest u studij nacionalizma: A. Smith i J. Hutchinson analiziraju ulogu povijesnih memorija i mitova i “etničke korijene” modernih nacija, L. Greenfeld nacionalizam promatra kao temeljnu misaonu kategoriju ili shemu (rano)modernoga doba, dok A. Hastings korijene nacija i nacionalizma nalazi u srednjovjekovnom svijetu, odnosno u vremenu prodora pučkoga (vernakularnog) govora u pisanu kulturu. Naposljetku, izuzetno važan obol debati dali su i intelektualni povjesničari poput Herfrieda Münklera i Caspara Hirschija koji su, pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernog nacionalističkog diskursa pomaknuli iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Fokusirajući se upravo na renesansu —okvirno gledano, razdoblje od kraja četrnaestog do početka sedamnaestog stoljeća—kao vrijeme važnih intelektualnih promjena, ovaj će skup istražiti supostojanje i međuprožimanje novih, humanističkih i starijih, tradicionalnih vrsta nacionalnog diskursa u hrvatskom kulturnom prostoru. To pitanje utoliko je kompleksnije u hrvatskom kontekstu, jer upravo to vrijeme svjedoči ključnim društveno-političkom promjenama vezanima uz širenje triju imperija (Osmanlija, Habsburgovaca i Mletaka) i gotovo potpun kolaps starog poretka. Stvarajući platformu za interdisciplinarni dijalog, cilj je skupa istražiti složenost nacionalnog fenomena i steći bolji uvid u ulogu koju su razne nacionalne vizije i etnička lojalnost igrale u jednom od najturbulentnijih razdoblja hrvatske povijesti.

nacionalnost ; etnicitet ; renesansa ; hrvatska povijest

nije evidentirano