hrvatski

Modeli obrazovanja fizioterapeuta - od Odiseje do Interstellara

Obrazovanje fizioterapeuta igra značajnu ulogu u razvoju profesionalnog ponašanja, znanja i primjene u praksi (Anderson i Irwin, 2013). U Hrvatskoj je visoko obrazovanje fizioterapeuta započelo 1968. godine pri tadašnjoj Višoj školi za medicinske sestre i zdravstvene tehničare, današnjem Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. U tom razdoblju obrazovni modeli za zdravstvene struke poput fizioterapije, bili su prilagođeni potrebama stanovništva i ekonomskim mogućnostima zapošljavanja, koja se odrazila na obrazovanje dugoročnim zadržavanjem početne dvogodišnje razine visokog obrazovanja fizioterapeuta. Iako je takav model viših škola zadržan sve do kraja 20 stoljeća, napredak istraživanja, praksa zasnovana na dokazima, dostignuća iz biomedicine i zdravstva te drugih područja znanosti, rezultirali su različito paralelnim procesima u praksi i obrazovanju zdravstvenih profesija, kao posljedica njihove neusklađenosti. U rascjepu težnji da se obrazovanje fizioterapeuta zadrži i održi u temeljima struke („model Odiseje“), prepoznata kao profesija čije je zanimanje danas jedno od najtraženijih u Hrvatskoj, fizioterapija ulazi u znanstvena područja gdje su izazovi između biomedicine i zdravstva, interdisciplinarnih i drugih znanstvenih područja otvorili mnogobrojna pitanja o obrazovanju fizioterapeuta i njegovom položaju u formalnim i neformalnim oblicima usavršavanja. Stjecanje kvalifikacije temeljene na kompetencijama i ishodima učenja u fizioterapiji pokazuje smjer prilagodbe i olakšavanja HKO promicanjem jednakih mogućnosti u pristupu visokom obrazovanju i akademskoj slobodi. Težnja inkorporacije znanja o globalnom zdravlju u kurikulume obrazovanja zdravstvenih profesionalaca, približava fizioterapeute postignuću relevantnosti ulazne razine obrazovanja koja je danas tražena i potrebna pacijentu/korisniku/klijentu (Pechak i Black, 2015.). Taj smjer za fizioterapeute jasno naglašava američki obrazovni sustav, dok je on u Europi pod utjecajem preporučenih standarda EHEA, a očituje se smjernicama ENPHE i suradnih organizacija. Osim ulazne razine u modelima obrazovanja fizioterapeuta u Europi, napredne razine (magistarski studiji MA, doktorski studiji PhD) pokazuju najveću zastupljenost u Zapadnoj Europi (42 % MA, 31% PhD ; posebice Velika Britanija), potom u Južnoj Europi (19% MA ; Španjolska), Sjevernoj Europi (24% PhD ; Belgija), dok su u Istočnoj Europi najmanje zastupljene (7% MA ; 5% PhD). Europski obrazovni prostor ima najveću zastupljenost naprednih razina za obrazovanje fizioterapeuta(41%), dok Južna Amerika (9%) i Afrika (5%) imaju najmanju. Obrazovanje fizioterapeuta za budućnost stavlja snažan naglasak na efikasnost i identitet fizioterapije, korištenje potencijala dominantnog europskog obrazovnog prostora naprednih razina obrazovnih programa, sa zadržavanjem temeljnih postulata u razvoju paralelnih nastavnih procesa i kurikuluma, prema kriterijima reverzibilnosti, odnosno ravnoteže prohodnosti stručnog, profesionalnog, istraživačkog i znanstvenog karaktera („model Interstellara“).

fizioterapija, modeli, visoko obrazovanje, europska regija

nije evidentirano