hrvatski

Ivan BOTICA ; Vinko KOVAČIĆ ; Kristijan KUHAR, Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.), Monumenta glagolitica Tertii ordinis regularis sancti Francisci in Croatia, vol. II. / Glagoljski spomenici Trećega franjevačkog reda u Hrvatskoj, sv. 2. Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša – Staroslavenski institut, Zagreb 2015., 264 str.

Kao druga knjiga u nizu Monumenta glagolitica Tertii ordinis regularis sancti Francisci in Croatia / Glagoljski spomenici Trećega franjevačkog reda u Hrvatskoj koji je pokrenut s ciljem publiciranja i promoviranja bogate glagoljaške baštine franjevaca trećoredaca nastale na hrvatskim povijesnim prostorima, 2015. godine objavljen je svezak pod naslovom Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.). Prva knjiga u spomenutom nizu bila je ona dr. sc. fra Anđelka Badurine (1935. – 2013.), znanstvenog savjetnika u miru Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku (1734. – 1878.) koju su 2013. godine zajednički objavili Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu i Glosa d.o.o. iz Rijeke, uz financijsku pomoć Općine Malinska-Dubašnica. Ovu, drugu knjigu po redu izdavački zajednički potpisuju Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša i Staroslavenski institut u Zagrebu uz potporu Općine Malinska-Dubašnica i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Autori i priređivači doc. dr. sc. Ivan Botica (Staroslavenski institut, Zagreb), dr. sc. Vinko Kovačić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Kristijan Kuhar, dipl. theo. (Staroslavenski institut, Zagreb) u toj nam knjizi na jednom mjestu donose nekoliko izvorno razdvojenih rukopisa posinovljenja, novicijata i zavjetovanja ovdje logički i sustavno izloženih te opremljenih u egdotičkom smislu svim potrebnim pomagalima. U sadržajnom pogledu knjiga se sastoji od dvije cjeline – uvodne studije (str. 11-48) i objave arhivskoga gradiva (str. 55-226). U studiji se donose svi bitni podatci o ovim specifičnim redovničkim knjigama odnosno povijesno-jezični kontekst registarskih zapisa posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka u razdoblju od 1717. do 1914. godine. Studija je opremljena i tabličnim dodatkom u kome su vrlo pregledno na kronološkom principu, započevši 1717. godinom, popisana 194 trećoredska kandidata (str. 29-45) te kratkim sažetkom na engleskom jeziku (str. 48). Prije same objave gradiva donose se ''Korišteni redaktorski znakovi''. Potom slijedi temeljni dio: Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.). To su dakle registarski zapisi, njih ukupno 287, iz četiriju rukopisa koji pak potječu iz triju krčkih trećoredskih samostana – Glavotoka (Sv. Marija), Porta (Sv. Marija Magdalena) i grada Krka (Sv. Franjo Asiški). Prva dva samostana trećoredci drže još od srednjeg vijeka dok je gradski krčki samostan, nakon što su tu prvotno bili franjevci konventualci, u trećoredskoj nadležnosti tek od 1783. godine. Knjige ili kako izvorno stoji na njihovim koricama „libri“ posinovljenja, novicijata i zavjetovanja pisane su glagoljicom (kurzivom) i latinicom na krčkome čakavskom, talijanskome i hrvatskome štokavskom jeziku. Stoga upravo filolozima i lingvistima oni će biti vrlo zanimljivi jer održavaju dvjestogodišnje zapisivanje po sličnom obrascu na istim lokacijama te se preko toga može dosta dobro raščlaniti jezična povijest i pravopisna politika određenoga vremena. Inače, ovu je glagoljašku građu među prvima istraživao i prepoznao njezinu vrijednost jedna od naših najzaslužnijih proučavatelj hrvatskoga glagoljaštva i glagolizma prof. Vjekoslav Štefanić (1900. – 1975.). Tijekom 18. i 19. stoljeća krčki su trećoredski samostani Sv. Marije Magdalene (Maria Maddalena ; Mandaljena) u Portu na Dubašnici, Sv. Marije (Prisveta Divica Marija ; Sveta Divica) u Glavotoku i Sv. Franje (Frane ; Frančisko) u gradu Krku bili mjesta u kojima su se mladići s kvarnerskih otoka, Istre i sjeverne Dalmacije spremali za zvanje franjevaca trećoredaca glagoljaša. Stoga su ovdje na okupu njihovi registarski zapisi bilo za vezanje ili posinovljenje uz određeni trećoredski samostan, bilo za redovničko oblačenje, bilo za novaštvo, bilo pak za formativni razvoj u novicijatu te konačno za zavjetovanje. No, nužno je pojasniti ili objasniti pojedinačno i svaka od tri sastavna dijela naslova ove knjige: posinovljenje, novicijat i zavjetovanje. Naime, knjige o posinovljenjima (Libro delle figliolanze ; Libro degli affigliati) govore o pravnom vezivanju redovnika za određeni samostan od njegova pristupanja redovništvu pa sve do njegove smrti. To svoje izvorište ima u nekoć monaškoj „stalnosti mjesta“ (stabilitas loci), tj. zavjetu da će redovnik cio svoj život proživjeti u jednom samostanu. Nakon smrti redovnika njegove bi „špolja“ (ostavština) i „pekulij“ (običaj prava vlasništva pokretnih dobara, od lat. peculium privatum) pripali sinovskomu samostanu. Upravo u prvom dokumentu kojim započinju Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.) govori se o razlozima i načinu uvođenja posinovljenja u samostane Dalmatinsko-istarske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. U glagoljskom zapisu fra Jerolima Brusića od 6. X. 1717. godine tako stoji: Je tolikajše običaj u mnogih relioni da saviše gorinjega posinovljenja od profeša svaki fratar posobojno se prozove za sina kogakoli mostira, a to redi veće uzrokov navlastito, neka on mostir z veću ljubavju i z većim milosardjem prigleda onih fratar ki su mu sini u njihovoj nemoći i starosti teškoj po oni način kako otac ima veću pomnju svrhu sina, nego svarhu pastorka, a fratar kadi je prozvan za sina ima z većom ljubavju i nastojanjem prigledati, prokurati i proskrbiti za slavu, poštenje i korist ovoga mostira ki mu je otac, nego da nijedan ostali svitovni intereš aliti prijateljstvo, a drugačije čineći nije sin nego po stvorenju, a to jest po samomu prozvanju, a ne po sinovljenju i nije dostojan zvati se sin pravi. U našim su se slučajevima kandidati vezivali za određeni trećoredski samostan lociran u potezu od Prvić Luke u Šibenskoj biskupiji do istarskog Kopra u Koparskoj biskupiji. Upravo je fenomen posinovljenja vrlo zanimljiv jer je u franjevaca trećoredaca glagoljaša sve do kraja 19. stoljeća postojala disproporcija između izrazito siromašnih i manje siromašnih samostana, a mogućnost uzdržavanja samostanskih članova često je bio ključ za uzimanje novoga pomlatka. Potom slijedi vrijeme novicijata ili kušnje u trajanju od godinu dana (leto od novicijata ili od skušenja) kao priprava za redovničko zvanje. To je bila i ostala osnova redovništva, tj. redovničke formacije. Novaci (žakni) uče redovničku formaciju i savladavaju glagoljičku pismenost i crkvene liturgijske obrede dakle redovito školovanje franjevaca trećoredaca. Kroz to vrijeme kandidat se uči redovničkoj disciplini, a u tome ga prati učitelj-meštar (magistar) novicijata. Sve je to dakle bilježeno u knjigama novicijata (Libro degli Atti di Noviziato): podatci o oblačenju, o novaštvu, o formativnom razvoju kandidata u novicijatu. Razdoblje redovničke formacije završava zavjetovanjem triju zavjeta (koji se u Crkvi nazivaju „evanđeoski savjeti“): siromaštva, poslušnosti i čistoće. Godine 1883. donesene su Regolamenti disciplinari fra Josipa Dujmovića (1833. – 1884.), tj. odredbe za pristupnike u novicijatu temeljene na sakramentalnom životu i molitvi (na crkvenoslavenskom i na latinskom jeziku), a iste je godine odlučeno na provincijskom kapitulu na Školjiću (Galevcu) da se u samostanu Sv. Marije u Glavotoku nanovo uspostavi jedinstveni trećoredski provincijski novicijat. Nakon završetka novicijata kandidat moli da bude pripušten zavjetovanju. To se pak činilo balotanjem, tj. tajnim glasovanjem svih članova samostana. Kada bi se to pozitivno izglasalo pojedinac se zavjetuje na Pravilo Nikole IV. i na Ustanove III. samostanskoga reda, a njegove je zavjete prihvaćao provincijal ili njegov delegat koji je u pravilu bio gvardijan. Zapis o zavjetovanju potpisivao je vlastoručno zavjetovanik i provincijal (ili njegov delegat) dok od 19. stoljeća taj zapis supotpisuju i dvojica ili više svjedoka. Ti zapisi ovdje čine ono što zovemo knjige zavjetovanja (Libro delle Professioni Religiose). Dakle iz ovih se zapisa može iščitati broj duhovnih zvanja (ukupno su, kao što smo već naveli, bila 194 kandidata, tj. duhovna zvanja), potom ritam novačenja u pojedinom samostanu, broj samostanskih sinova i usporedba s brojem istih u drugim samostanima. Upravo je broj samostanskih sinova često odražavao ekonomsku snagu samoga samostana. Osim navedenoga, u ovim se zapisima nalaze brojni sitni podatci koji dopunjuju spoznaje o trećoredskoj, potom krčkoj, ali i creskoj i istarskoj zavičajnoj te konačno obiteljskoj prošlosti pojedinaca. Mnogo je zanimljivih zapisa o istarskim trećoredcima o kojima se malo zna zbog uništenja trećoredskih samostana u doba Napoleona i kasnije nebrige za ostatke tih samostana. Što se pak tiče metodologije rada primijenjene u izdavanju ovog vrijednog gradiva možemo istaknuti sljedeće. Poštivan je kronološki kriterij tako da su svi izvornici raščlanjeni po kronološkom kriteriju u pojedinačne zapise kao da su zasebni dokumenti i priređeni za objavu po pravilima egdotike (redni broj, datum temporale i locale, regest, signatura, korpus). Uz arhivsku signaturu s folijacijom i drugim napomenama (npr. pečat) navodi se i autorstvo svakog pojedinačnog glagoljičkog zapisa, a što je posebnost ovoga izdanja te će omogućit daljnja istraživanja razine zapisivačeve pismenosti, napose paleografske osobitosti. U paleografskom pogledu sve što je glagoljicom napisano doneseno je u transliteraciji s određenim transkripcijskim zahvatima tako da zapise može čitati i razumjeti svatko. Kao zanimljivost spomenimo činjenicu da se glagoljica u ovim knjigama najdulje zadržala upravo u samostanu u gradu Krku iako je on vrlo kasno došao u trećoredske ruke. S druge strane latinični zapisi doneseni su u doslovnoj transkripciji jer ih je bilo vrlo teško ortografski usustaviti. Spomenimo ovdje i činjenicu da je prvi latinični zapis na hrvatskom jeziku u ovim registrima ostavio fra Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.), upravo ključna osoba u procesu obnove staroslavenskih liturgijskih knjiga, a time i jezika, u drugoj pol. 19. stoljeća na hrvatskom crkvenom prostoru. Nadalje, izostavljena su pojedinačna rješenja novocrkvenoslavenske ortografije koja se sporadično javljaju u glagoljskim zapisima. Prema riječima priređivača oku najvidljiviji je bio apostrof, koji je uglavnom služio za umekšavanje palatalnih konsonanata i zamjena za sonant j. To je urađeno tako jer bi njegovo vjerno prenošenje opteretilo tekst, a s njime se ne dobiva puno na značenju pojedinih riječi. Vrijedi također istaknuti činjenicu da su s pravom priređivači očuvali izvorna osobna imena gdje je to god bilo moguće (Osip, Anton, Anjel, Miko) jer se u literaturi provodi štokavizacija pa tako otočani 18. i 19. stoljeća nerijetko postaju Josip, Antun, Anđeo i Mihovil. Zavičajno gledajući, najviše je trećoredskih kandidata s područja otoka Krk (Dubašnica, Šotovento, Omišalj, Dobrinj, Vrbnik, Baška, Punat, Krk) dok im manji dio dolazi sa susjednog Cresa, iz Istre (Vižinada), potom iz Dalmacije dok su zabilježena i četvorica Talijana i dvojica Slovenca. Knjiga je opremljena popisom kratica, rječnikom manje poznatih riječi te kazalom osobnih imena i kazalom toponima. Također je na nekoliko mjesta u knjizi doneseno nekoliko izabranih slikovnih priloga koji čitatelju približavaju zapravo izgled, a stručnjacima paleografske osobine pojedinih rukopisa. Napominjemo da u nizu Monumenta glagolitica Tertii ordinis regularis sancti Francisci in Croatia / Glagoljski spomenici Trećega franjevačkog reda u Hrvatskoj nije predviđeno objavljivanje faksimila (osim izuzetno za manje rukopise i one vrlo značajne srednjovjekovne) stoga ih nema ni ovdje. Svi zainteresirani su upućeni na Hrvatski državni arhivu u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu i najzad na Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem na Ksaveru u Zagreb koji posjeduju lako dostupne digitalizirane izvornike. Za povijest otoka Krka ovo je izdanje Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.) od iznimna značenja, a za povijest cjelokupnog hrvatskoga glagoljaštva nezaobilazna jer donosi vrijednu građu koja je sama za sebe spomenik jednoga vremena – onoga glagoljaškoga.

Knjige posinovljenja, novicijata i zavjetovanja franjevaca trećoredaca glagoljaša otoka Krka (1717. – 1914.), Monumenta glagolitica Tertii ordinis regularis sancti Francisci in Croatia, vol. II. / Glagoljski spomenici Trećega franjevačkog reda u Hrvatskoj, sv. 2.

nije evidentirano