hrvatski

Ritamska komponenta glazbe 20. stoljeća

Istraživanje rada usmjereno je na analizu ritma u fragmentima skladbi ključnih skladatelja proteklog stoljeća. Nakon nepravolinijske evolucije odnosa između ritma i metra u glazbi tradicije, ritamsku komponentu u glazbi 20. stoljeća moguće je pratiti kroz horizontalno usložnjavanje (kao korak od kromatizma trajanja O. Messiaena k metroritmu P. Bouleza i dalje k pokušaju konstruiranja kromatske temperirane skale trajanja K. Stockhausena) te kao vertikalno usložnjavanje (od vertikalnog polimetra I. Stravinskog i Messiaenovog naslojavanja ritmova s različitim zbrojem najmanje notne vrijednosti do polimetronomskog mikroprocesa A. Weberna i suprotstavljanja četiriju bazičnih notnih vrijednosti kod L. Nona). Uključivanjem iracionalnih vrijednosti u seriju trajanja, glazba R. Radice polemičkim odnosom prema fenomenu totalne organizacije druge polovine stoljeća daje hrvatski doprinos aktualnim europskim glazbenim strujanjima. Ritamska komponenta transparentna je za cjelokupnu glazbu 20. stoljeća upravo zbog prijelaza na mikrorazinu strukturiranja. U glazbi koja dotiče sam ritamski nukleus otkriva se i prava priroda glazbenog ritma koji se u svojoj biti svodi na rast i opadanje vrijednosti te različite oblike ponavljanja – obnavljanja, zrcaleći istodobno univerzalne zakonitosti postojanja i potvrđujući kozmičku dimenziju glazbe. Mnogi tradicionalni pristupi u oblikovanju dokazuju svoju svevremenost, a sam glazbeni materijal nepokorenost skladbenim postupcima koji nisu u njegovoj prirodi. Pristup ritamskim sadržajima glazbe 20. stoljeća u ovoj je knjizi jedinstven primjer sveobuhvatnosti u svjetskoj literature u kojoj se, međutim, uspijevaju očuvati posebnosti svake pojedinačne skladateljske teorije svake paradigmatičke skladbe.

ritam, glazba 20. stoljeća, I.Stravinski, O.Messiaen

nije evidentirano