hrvatski

Uloga religioznosti u kriznim društvenim situacijama. Primjer Domovinskog rata u Vukovaru

Rat kao najteži oblik društvene krize dovodi do brojnih promjena na individualnom i društvenom aspektu života pojedinaca koji su u njega uključeni. Cilj ovoga istraživanja je utvrditi ulogu i značenje religioznosti na individualno i društveno ponašanje katoličkog stanovništva grada Vukovara tijekom njihova suočavanja s kriznom ratnom situacijom (Domovinskim ratom 1991.). U istraživanju je primijenjena metodologija utemeljene teorije (paradigmatski model Strauss-a i Corbin) te kvalitativne istraživačke metode (12 dubinskih intervjua i analiza 72 publikacije u okviru zbirke knjiga o Domovinskom ratu u Vukovaru). Rezultati istraživanja upućuju na zaključak kako se među stanovništvom, koje primarno pripada tradicionalnoj crkvenoj religioznosti, aktualizirao poseban oblik osobne, izvanobredne religioznosti, uvjetovan specifičnim okolnostima u kojima su se nalazili. Razvijenom supstantivnom utemeljenom teorijom utvrđeno je kako stanovništvo primarno prakticira individualni osobni odnos prema Transcendentnom biću (Bogu), koji ima pozitivnu ulogu u procesu suočavanja stanovništva s novonastalim okolnostima te snažno utječe na njihovo individualno i društveno ponašanje. Prakticiranje takvog odnosa omogućava im postizanje sekundarne kontrole nad vlastitim životom, kao supstituciju za nemogućnost primarne kontrole, te razvijanje duhovne snage, i na taj način lakše suočavanje s kriznom društvenom/ratnom situacijom.

tradicionalna religioznost, osobna religioznost, religiozno iskustvo, religijska praksa, paradigmatski model utemeljene teorije, Domovinski rat u Vukovaru

nije evidentirano