hrvatski

Zavičajnost u hrvatskoj dječjoj književnosti

U radu se donosi pregled žanrovski raznolikih tekstovi hrvatske dječje književnosti povezanih zavičajnom temom. Pojam se zavičajnosti, obilježen jezično-stilskim značajkama, istaknutom emocionalnošću te željom za osvješćivanjem zavičajnog identiteta (jezik, krajolik, običaji, prošlost) iščitava u dječjoj poeziji, slikovnicama, tipološki raznolikim pričama i pripovijestima. Književnoteorijskom i kulturološkom analizom utvrđena je kao zajednička osobina spoznaja o važnosti zavičajnog i regionalnog identiteta temeljenog na poznavanju i promicanju zavičajnih vrijednosti. Uočene su motivske, jezične, kompozicijske i stilske razlike u odabranim djelima, zasnovane na žanrovskim posebnostima. Autori najčešće u književnim tekstovima koriste autobiografski diskurs djetinjstva smještajući vlastita životna iskustva u zavičajni prostor. Osim pripovjedne realističnosti proizišle iz projekcije vlastitog djetinjstva, primjetno je veliko uplitanje bajkovitosti bliske dječjem čitatelju, ali i potrebi bajkovitog viđenja zavičaja. Zavičajne se teme najčešće ostvaruju prostornom topofilijom: od emotivnih opisa ruralnih i urbanih lokaliteta, preko povijesnih digresija, do pripovijedanja o važnim osobama koje su svojim životom i djelovanjem postali prepoznatljivim dijelovima zavičajnog identiteta i kulturne baštine određenog kraja. U jezičnom smislu, neki su od književnih tekstova realizirani na standardnom jezikom, dok drugi koriste dijalekte, regionalne i mjesne govore kao sredstva određivanja pripadnosti određenom kraju promičući očuvanje zavičajnih dijalektoloških vrijednosti.

hrvatska dječja poezija, priče, pripovijesti, slikovnice, zavičajnost

nije evidentirano