hrvatski

Položaj mandibularnog kondila kod stabilizacijskih udlaga različite debljine

Uvod: Stabilizacijske udlage su najčešći oblik terapije temporomandibularnih poreme- ćaja. Mehanizam djelovanja udlaga tijekom njihovog nošenja još uvijek je kontroverzan. Svrha ovog rada je utvrditi položaj mandibularnog kondila prilikom nošenja stabilizacijske udlage različite debljine. Materijali i postupci: Istraživanje je uključilo 10 potpuno ozubljenih ispitanika (prosjek godina 23, 8, 70 % žena, 30 % muških ispitanika), bez temporomandibularnih poremećaja. Svakom ispitaniku su napravljene po dvije akrilatne stabilizacijske udlage („Michigan splint“). Prva udlaga je napravljena na visini od 1 mm u prostoru molara, dok je druga udlaga napravljena na položaju 3 mm višem od prve udlage (gledano na razini incizalnog kolčića artikulatora). Mjerenja položaja lijevog i desnog kondila kod udlaga izvedena su pomoću ultrazvučnog uređaja za snimanje kretnji donje čeljusti na temelju šest stupnjeva slobode. Nakon što se pričvrstila paraokluzijska žlica i namjestio obrazni luk uređaja, udlage su vraćene u usta. Izmjerena su odstupanja lijevog i desnog kondila u položaju okluzije udlaga naspram referentnog položaja habitualne okluzije: na razini antero – posteriorne (x), vertikalne (y) i lateralne (z) osi. Iz vrijednosti Kartezijevog koordinatnog sustava, izračunate su linearne vrijednosti odstupanja udlaga od položaja habitualne okluzije te su podatci statistički analizirani. Rezultati: Linearna udaljenost između položaja habitualne okluzije i okluzije stabilizacijske udlage visine 1 mm na području molara iznosila je prosječno 2, 04 ± 1, 18 mm, dok je kod druge udlage (+ 3 mm na razini incizalnog kolčića artikulatora) iznosila prosječ- no 2, 32 ± 1, 24 mm. T testom nezavisnih uzoraka nije utvrđena statistički značajna razlika u vrijednostima odstupanja x, y, z osi niti u linearnim vrijednostima odstupanja izme- đu udlaga različite debljine. Zaključak: Podizanjem visine udlage ne mjenja se značajno položaj kondila unutar temporomandibularnog zgloba, te se kod „deblje“ stabilizacijske udlage ne može očekivati ve- ća distrakcija unutar zgloba kod zdravih ispitanika.

okluzijska udlaga ; mandibula ; kondil

nije evidentirano

engleski

Condylar position with stabilization splints of different thicknesses

Uvod: Stabilizacijske udlage su najčešći oblik terapije temporomandibularnih poreme- ćaja. Mehanizam djelovanja udlaga tijekom njihovog nošenja još uvijek je kontroverzan. Svrha ovog rada je utvrditi položaj mandibularnog kondila prilikom nošenja stabilizacijske udlage različite debljine. Materijali i postupci: Istraživanje je uključilo 10 potpuno ozubljenih ispitanika (prosjek godina 23, 8, 70 % žena, 30 % muških ispitanika), bez temporomandibularnih poremećaja. Svakom ispitaniku su napravljene po dvije akrilatne stabilizacijske udlage („Michigan splint“). Prva udlaga je napravljena na visini od 1 mm u prostoru molara, dok je druga udlaga napravljena na položaju 3 mm višem od prve udlage (gledano na razini incizalnog kolčića artikulatora). Mjerenja položaja lijevog i desnog kondila kod udlaga izvedena su pomoću ultrazvučnog uređaja za snimanje kretnji donje čeljusti na temelju šest stupnjeva slobode. Nakon što se pričvrstila paraokluzijska žlica i namjestio obrazni luk uređaja, udlage su vraćene u usta. Izmjerena su odstupanja lijevog i desnog kondila u položaju okluzije udlaga naspram referentnog položaja habitualne okluzije: na razini antero – posteriorne (x), vertikalne (y) i lateralne (z) osi. Iz vrijednosti Kartezijevog koordinatnog sustava, izračunate su linearne vrijednosti odstupanja udlaga od položaja habitualne okluzije te su podatci statistički analizirani. Rezultati: Linearna udaljenost između položaja habitualne okluzije i okluzije stabilizacijske udlage visine 1 mm na području molara iznosila je prosječno 2, 04 ± 1, 18 mm, dok je kod druge udlage (+ 3 mm na razini incizalnog kolčića artikulatora) iznosila prosječ- no 2, 32 ± 1, 24 mm. T testom nezavisnih uzoraka nije utvrđena statistički značajna razlika u vrijednostima odstupanja x, y, z osi niti u linearnim vrijednostima odstupanja izme- đu udlaga različite debljine. Zaključak: Podizanjem visine udlage ne mjenja se značajno položaj kondila unutar temporomandibularnog zgloba, te se kod „deblje“ stabilizacijske udlage ne može očekivati ve- ća distrakcija unutar zgloba kod zdravih ispitanika.

occlusion splint ; mandible ; condyle

nije evidentirano