hrvatski

"Između partizana i pristojnosti" - Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.)

Svojim političkim, crkvenim i kulturnim djelovanjem Svetozar Rittig ostavio je vidnog traga u modernoj hrvatskoj politici, Katoličkoj crkvi, kulturi i znanosti. Istraživanje njegova života i djelovanja potvrdilo je kako je ovaj istaknuti javni radnik bio član preko stotinu udruga, stranka, odbora i koordinacija. Relativno rano, još kao mladi klerik, počeo se aktivno baviti politikom, i do kraja života, poznatiji je kao političar nego svećenik. U politici je nasljedovao bosansko-srijemskog biskupa Josip Jurja Strossmayera i njegovu ideologiju sloge i zajedništva među narodima slavenskog Juga. Bio je uvjereni pristaša jugoslavenske ideje i načela političkog federalizma tijekom većeg dijela života. U Prvoj Jugoslaviji zalagao se za poštene i pravične odnose u državi, za očuvanje hrvatske autonomije i posebnosti, htio je da Sabor zadrži svoju ulogu i značaj. Otvoreno se suprotstavljao hrvatskoj nacionalističkoj ideologiji, nije se slagao s Josipom Frankom, među prvima je javno govorio protiv Ante Pavelića. U gradskom zastupstvu Zagreba iznosio je i predlagao projekte pomaganja siromašnima i nezaposlenima. Bio je rijetko uspješan župnik, značajan pastoralni radnik, organizator, promicatelj i poznavalac socijalnog nauka Crkve. Izveo je i umjetnički zahtjevnu obnovu crkve svetog Marka u Zagrebu. Nikad nije zanemarivao svoje pastoralne dužnosti, aktivno je pisao i surađivao u nizu vjerskih listova, dosljedno poštujući katolički nauk i doktrinu. Njegove zasluge za Crkvu su značajne, no redovito su prešućene ili pripisivane drugima. Partizanima je pristupio iz uvjerenja, a oni su znali iskoristiti to što je s njima za svoj interes i promidžbu. Kao političar bio je razuman, realan, smirivatelj. Puno toga je pokušao opravdati kriterijem kako svojim radom pokušava spriječiti veće zlo i kako postiže najviše što realne prilike dopuštaju. Nakon Drugog svjetskog rata pokušavao je izgladiti trajno prisutan sukob komunističkih vlasti i crkvenih struktura. Vlasti su mu obećavale puno, ali nisu uvijek izlazile u susret njegovim zahtjevima. Načelno je bio uvažavan, odlikovan, čak ministar u komunističkoj vladi. Crkva ga je odbacivala, zanemarujući sav njegov prethodni rad, neoprostivši mu nikad odlazak u partizane i svrstavanje na drugu stranu. Njegovi politički protivnici nastojali su umanjiti njegov značaj negirajući mu zasluge u Crkvi. Kao predsjednik Komisije za vjerske poslove držao je kako Crkva sama pogoršava svoje odnose s vlastima, izaziva, umjesto da se nastoji prilagoditi, rovari, umjesto da traži dodirne točke i poveznice za dijalog. Nema nikakvih naznaka da bi Rittig htio osnovati ili pristati na nekakvu Hrvatsku katoličku crkvu, odvojenu od Rima. Ono što on smatra nacionalnom crkvom, to je crkva koja odgaja svoje vjernike u poslušnosti, ljubavi i lojalnosti prema Jugoslaviji, domovini kojoj nije našao alternative. Promicati bratstvo i jedinstvo držao je vidom apostolata a odgajati lojalne građane crkvenim zahtjevom. Vjerovao je kako Crkva može živo raditi i djelovati i unutar komunističke državne strukture. Do smrti se trudio da dođe do sporazuma između Svete Stolice i Jugoslavije, no uhićenje i proces protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca usporile su rad na tom pitanju. Rittig je rado pomogao pojedincima i crkvenim redovima, brojnima je spasio život, imovinu ili karijeru. Posebno treba istaknuti kako je Svetozar Rittig svojim značajnim radom na promicanju staroslavenštine i glagoljaške baštine ostavio vidnog traga u hrvatskoj znanosti osnutkom i vođenjem Staroslavenskog instituta.

Svetozar Rittig, Katolička crkva, politika, federalizam, jugoslavenska ideologija

nije evidentirano