hrvatski

Ivan Krizmanić između preporodne ideologije i vlastite jezične prakse

U prvoj polovici 19. stoljeća sjeverozapadna je Hrvatska bila višejezično područje s vrlo složenim jezičnim prilikama i odnosima prestiža. Uz njemački, latinski i mađarski jezik rabili su se kajkavski književni jezik i štokavski književni jezik. Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci započinju tada borbu za kulturnu, političku i gospodarsku integraciju hrvatskih zemalja, a narodni jezik postaje sredstvom izgradnje nacionalnog identiteta. Vrijedan izvor informacija o sociolingvističkoj situaciji u Hrvatskoj toga doba i njezinim mijenama jezične su biografije višejezičnih pojedinaca poput Ivana Krizmanića. Poznato je da je Ivan Krizmanić u svom književno-prevoditeljskom radu aktivno rabio njemački i kajkavski jezik, a 1843. Pogor u Rimu prevodi s kajkavskog na štokavski. Prevodi također s njemačkog, engleskog, latinskog, francuskog i štokavskog jezika. Književno- prevoditeljsko djelovanje čini, međutim, tek jednu od domena njegove jezične uporabe. Rekonstrukcijom Krizmanićeve jezične prakse u više različitih domena i tekstnih vrsta ovim se istraživanjem proširuju spoznaje o njegovu jezičnom identitetu i cjelovitije sagledava njegova jezična biografija. Pomoću jezične analize i analize sadržaja dostupnih tekstova, saznaje se kojim se idiomima Krizmanić služio u različitim uporabnim domenama, kakva su leksička i grafijska obilježja tih tekstova, kakve je stavove iskazivao o vlastitoj jezičnoj praksi i uvođenju štokavskog jezika u javnu uporabu te koliko je preporodna ideologija utjecala na njegovu jezičnu praksu. Zaključci se donose na temelju analize neobjavljenih rukopisnih tekstova iz Krizmanićeve arhivske ostavštine, pri čemu je naglasak na privatnoj korespondenciji i službenim pravnim i drugim dokumentima nastalim između 1830. i 1852. godine.

višejezičnost ; jezična biografija ; Ivan Krizmanić ; izbor idioma ; leksička i grafijska obilježja ; društvena uvjetovanost jezičnog identiteta ; 1830.-1850.

nije evidentirano