hrvatski

Je li poslijeratna generacija spremna oprostiti? Mjere obiteljske viktimizacije kao prediktori oprosta

Mogućnost međugrupnog oprosta nakon ratnog sukoba izazovno je i vrlo važno pitanje ne samo za stručnjake, već i za širu zajednicu. Riječ je o društvenom procesu psihološkog zatvaranja sukoba, kojeg određuje prestanak neprijateljstva prema drugoj grupi, čime se omogućuje ponovna izgradnja funkcionalnih odnosa i socijalna rekonstrukcija pogođenih zajednica (Tomić, 2014). Važan prediktor sklonosti oprostu je viktimizacija, koja podrazumijeva zadobivanje povreda, trpljenje štete, gubitaka, boli i patnje te implicira nesrazmjer snage i gubitak ravnoteže moći između počinitelja i žrtve. Završetak Domovinskog rata otvorio je u našem društvu pitanje mogućnosti obnavljanja odnosa s ranije uprotstavljenom stranom. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos između različitih mjera viktimizacije, te u kojoj mjeri one predviđaju sklonost oprostu. Provedeno je online anketno istraživanje na uzorku studenata hrvatskih sveučilišta (N=786) prosječne dobi 22, 4 godina. Ispitanici su procijenili vrstu stresnih i traumatskih događaja koje su doživjeli članovi njihove obitelji tijekom rata kao i ukupnu obiteljsku ratnu viktimizaciju, uzimajući u obzir sve što je obitelj tijekom rata doživjela. Kao dodatna mjera viktimizacije korišten je i stupanj pogođenosti ratom mjesta u kojem su ispitanici odrasli, prema službenim podacima koji su navedeni u Zakonu o područjima posebne državne skrbi. Individualna sklonost oprostu ispitana je Upitnikom individualne sklonosti oprostu (Tomić, 2014). Rezultati pokazuju kako su sve četiri mjere viktimizacije međusobno značajno povezane, pri čemu su najniže korelacije između pojedinih mjera samoprocjene i geografske podjele prema ratnoj pogođenosti. Nadalje, sve mjere viktimizacije su značajno negativno povezane s mjerom sklonosti oprostu. Rezultati regresijske analize pokazuju da je percipirana obiteljska viktimizacija jedini značajni prediktor sklonosti oprostu. U skladu s očekivanjima, osobe koje su procijenile da su njihove obitelji veće žrtve rata bile su manje sklone oprostiti suprotstavljen oj grupi. Ovaj nalaz pokazuje da je subjektivna ili doživljena viktimizacija koja se, vjerojatno, prenosi obiteljskim narativom, prediktivnija za sklonost opraštanju od objektivnih mjera. Rezultati će se raspraviti u kontekstu međugeneracijskog prijenosa traume, posebno naglašavajući njihovu društvenu relevantnost i ulogu u poslijeratnom društvenom oporavku.

viktimizacija, stresni i traumatski događaji, ratna trauma, međugrupni oprost

nije evidentirano