hrvatski

Identiteti hrvatskih raseljenika u zemljama njihova doseljavanja (15.–16. st.)

Dobrostojeći plemići su kao i velikaši Ugarsko- Hrvatskog Kraljevstva funkcionirali i na osnovi svojega društvenog položaja i na osnovi zemaljskog/županijskog uređenja države. Prihvaćanje elemenata novih osobnih identiteta (primjerice brakovima ili prilagođavanjem sustavima vrijednosti u novodoseljenim sredinama) bilo je, dakle, pravilom njihova ponašanja tijekom srednjeg vijeka. U 15. i 16. st. dominantno su susjedne austrijske (dio Istre, Kranjska, Koruška, Štajerska) i talijanske zemlje (osobito Mletačka Republika, te Apulija i Marke) bili prostorima masovnih vanjskih, te zemlje krune sv. Stjepana (Erdelj, Ugarska, Slavonija) prostorima masovnih unutarnjih migracija hrvatskih raseljenika. Vrlo je mali broj hrvatskih plemića sudjelovao u masovnim vanjskim migracijama u usporedbi s onima koji su odabrali zemlje pod okriljem krune sv. Stjepana kao mjesta svoje imigracije. Zbog izostanka takve intelektualne i društvene elite su na Apeninskom poluotoku i u nasljednim zemljama Habsburgovaca unatoč svojoj brojnosti doseljenici s prostora hrvatskih zemalja već u trećem naraštaju po doseljenju gubili svoj etnički identitet. Riječ je očito o procesu koji sociologija naziva asimilacijom. Plemeniti su se hrvatski raseljenici raspršeni po zemljama Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, međutim, trudili očuvati i tradiciju podrijetla, odnosno kulturnu baštinu koju su nastojali implementirali u novom zavičaju. Ta su nastojanja bila usmjerena preko “jezika/imena/vjere” i na mnogobrojne pred Osmanlijama silom raseljene članove običnoga hrvatskog puka. Riječ je očito o procesu koji sociologija naziva integracijom, dakle, o procesu u kojemu se ostvaruje kretanje ka kulturnom pluralizmu i pojavi novih transkulturnih elemenata...

plemeniti raseljenici, identiteti, useljeničke zemlje, 15.–16. st.

nije evidentirano