hrvatski

Gospodarsko stanje hrvatske nacije sredinom 2015. - Dvije godine članstva u EU

Ekonomisti (znanstvenici, stručnjaci, nastavnici i praktičari) koriste različite pojmove pri označavanju ekonomskih problema i poremećaja s kojima se susreće suvremena nacionalna, regionalna i svjetska ekonomija ili gospodarstvo: usporavanje, zastoj (stagnacija), stagflacija (zastoj gospodarskog rasta uz pojavu inflacije), recesija, depresija, financijska kriza, dužnička kriza itd. Najčešće, dakako, koriste generički izraz kriza, pokušavajući mu odrediti bliže značenje dodatkom različitih pridjeva: svjetska, financijska, dužnička, strukturna, ciklična, razvojna itd. U posebno teškim gospodarskim prilikama koriste i pojmove ekonomski kaos i slom. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomske znanosti Paul Krugman koristi posljednjih godina spoznajno i masovno-psihološki još radikalnije, prijeteće pojmove, kao što su „ekonomska katastrofa“ i „ekonomski ambis“ (što bi se moglo prevesti kao gospodarski bezdan, ponor, provalija, propast i pakao ; manje kao „ekonomski ponor“). Svjetska financijska kriza koja je u SAD-u počela 2007. godine pojavnom „mjehura“ na tržištu nekretnina (nakon toga se prenijela na bankarski i cijeli financijski sektor, a zatim i na realni sektor, posebice građevinarstvo i automobilsku industriju) i europska dužnička kriza koja je dramatične razmjere dosegnula u razdoblju između 2010. i 2014. godine prijetećim ekonomskim slomom „zemalja-svinja“ (PIIGS: Portugal, Island, Irska, Grčka i Španjolska ; u posljednje dvije godine broj se je „zemlja- svinja“ proširio na Italiju, Belgiju, Cipar, pa i Sloveniju i Hrvatsku) i prijetnjom slomom Europske monetarne unije, nije donijela samo tipične gospodarske probleme koje takve krize donose (porast nezaposlenosti, pad bruto domaćeg proizvoda, pad proizvodnje, kriza gospodarskog povjerenja, javljanje i porast općeg osjećaja nesigurnosti i straha od budućnosti), već je potaknula nominalno nove, a suštinski stare teorijske, političke i kulturne "ratove" između zagovornika ideja o tržišnom liberalizmu i državnom intervencionizmu u ekonomskoj politici i gospodarskoj praksi suvremenog svijeta. Kako još uvijek ni najbolji ili najutjecajniji svjetski ekonomisti, ni najuspješniji poduzetnici, niti najnadareniji državnici, pa i futurolozi vizionari, ne mogu pouzdano procijeniti razmjere, prirodu i trajanje Velike recesije (taj se izraz pojavio kao antipod Velikoj depresiji iz 30-tih godina prošlog stoljeća) još uvijek traju nacionalni, kontinentalni i globalni „ratovi“ zastupnika različitih doktrina o budućnosti kapitalizma i ekonomskog razvoja općenito. Naš papir problematizira i raščlanjuje rezultate velikog anketnog istraživanja „Gospodarsko stanje hrvatske nacije 2015.“ koje smo proveli od 15. do 31. svibnja 2015. na uzorku od 248 (radi usporedbe: u anketi 2011.-2012. uspjeli smo anketirati samo 55 ispitanika) ekonomista, poduzetnika, poslovnih ljudi, menedžera, znanstvenika i znanstveno-nastavnih djelatnika kojima je struka ekonomija shvaćena u širem smislu koji uključuje realni i financijski sektor te stručne i znanstvene ustanove povezane s ekonomijom. Rezultati istraživanja pokazuju da „struka“ ima izuzetno pesimističan pogled na opće stanje hrvatskog gospodarstva sredinom 2015.: čak 42% anketiranih ocijenilo je da se radi o „ekonomskoj nemoći i apatiji“, 16% da je riječ o „ekonomskoj depresiji“, 14% plaši se „prijeteće ekonomske katastrofe“, a 7% se plaši „skorog ekonomskog sloma i propasti“ ; ukupno je to 79% ispitanika. Preostalih 21% ispitanika ekonomske (ne)prilike vidi nešto povoljnijim: 7% kao „ekonomsku recesiju“, 6% kao ekonomsku krizu, 4% kao „prolazne, ciklične probleme i poteškoće“ i 5% kao nešto drugo, „ostalo“. Rezultati provedenog istraživanja potvrđuje dvije osnovne teze: da su hrvatski makro- ekonomski i gospodarski problemi, metaforički govoreći, neka vrsta kronične i degenerativne bolest s brojnim simptomima i uzrocima koji sežu u bližu i daljnju ekonomsku povijesti: neučinkovita, nesposobna i skupa državna uprava ; hrvatski model privatizacije ; neučinkovito pravosuđe ; tečajna politika HNB-a ; olako i veliko zaduživanje države ; nesposobna vodstva političkih stranaka ; nesposobna poduzetnička elita ; mito i korupcija ; banke i bankarska pohlepa ; ekonomske posljedice rata itd. Za najveći dio anketiranih teški nacionalni ekonomski problemi posljedica su endogenih (hrvatskih) sistemskih čimbenika, a manjim su dijelom posljedica egzogenih: svjetske financijske i europske dužničke krize i recesije. U svojim pogledima na budućnost, ispitanici su se „podijelili“ u dvije gotovo podjednake skupine: poboljšanje ekonomske situacije i razvoj do 2020. očekuje njih 47% ; status quo očekuje njih 33%, a daljnje pogoršanje ekonomske situacije očekuje 18% anketiranih. Autori na kraju analize rezultata istraživanja iznose deset prijedloga poželjnih mjera fiskalne, upravne, makro-ekonomske, razvojne i reformske politike koje bi u Hrvatskoj mogle dovesti do prekretnice od negativnih prema pozitivnim trendovima na području: rasta BDP-a, smanjena zaduženosti, porasta zaposlenosti, smanjenja nezaposlenosti i povećanja korporativne i društvene produktivnosti i efikasnosti.

nacionalno gospodarstvo, recesija, depresija, dužnička kriza, prekomjerni proračunski deficit, Europska unija, Europski semestar, Sporazum o stabilnosti i rastu.

nije evidentirano