hrvatski

Život je škatula tabaka... Neobičnost običnoga u stihovima Zlatana Jakšića

Pjesme Zlatana Jakšića možda su najoriginalniji biseri suvremenoga hrvatskoga pjesništva na srednjodalmatinskoj otočkoj čakavštini. Riječ je o pjesniku za kojega sigurno treba imati više sluha – dijalektološkoga u doslovnom i poetološkoga u prenesenom smislu – nego za one koji pišu književnim (standardnim) jezikom pa i za one koji svojom čakavštinom poetiziraju tzv. univerzalne teme, ponajprije pejsaže i refleksije na vječna životna pitanja. Jakšić je drugačiji ne samo zbog svoga selačkoga (bračkoga) govora, nego ponajprije po motivima koji ga inspiriraju i finome humoru koji prožima njegove majstorske igre riječima i rimama. Njegovi su stihovi svijetli i kad govore o tamnim životnim detaljima, vedri i kad govore o tužnim. Bez imalo cinizma on se smije raznim pegulama i petegulama, bilježi obične i nevažne stvari i događaje, diskretno se sjeća zaboravljenih bavulića svojega djetinjstva, predmeti mu se personificiraju, a sličice oživljavaju pretvarajući se u neke iskonske, biblijske metafore. Sva svoja nadahnuća Jakšić oblikuje u verse koji se nižu „sami od sebe“ povezani naoko spontanim rimama, ostavljajući dojam lako pamtljive pučke doskočice ili maštovito versificirane refleksije na svakidašnje teme. Ovaj je prilog posvećen samo nekima od tih tema i samo nekim jezičnim i stilskim sredstvima kojima Jakšić od selačke zbilje oblikuje svoj poetski doživljaj svijeta.

suvremeno čakavsko pjesništvo, Zlatan Jakšić

nije evidentirano