hrvatski

Frangešov Barac

U raspravi se analiziraju odnosi dvojice književnih historičara Antuna Barca i Ive Frangeša. U potragu za tim relacijama autorica kreće od jednog Barčevoga ranog spomena stilističkoga kritičara Lea Spitzera i Frangešovih kasnijih iskaza o metodološkoj manjkavosti hrvatskih književnih historiografija svojih prethodnika. U raspravi su podastrti brojni metodološki dodiri dvojice autora te Barčeva premijernost u istraživanju recepcije književnih dijela. Posebna se pozornost posvećuje Barčevom odnosu prema cjelovitosti hrvatskoga književnog kanona i njegovoj nadnacionalnoj kontekstualizaciji a sve prema prevladanim poticajima srpskoga književnog povjesničara Pavla Popovića. U radu se raspravlja o Barčevim prvotnim idejama cjelovitosti jugoslavenske književnosti i o navodnoj izdvojenosti dubrovačke pa onda i slavonske dionice iz matice hrvatske književnosti. U raspravi se podastire Barčevo postupno pristajanje uz integrativnu koncepciju svih dionica hrvatske književnosti. Autorica se u svomu radu koristila brojnim objavljenim izvorima koji do danas nisu bili kontekstualizirani u vezi s metodološkim razlikama ali i srodnostima dvojice velikih književnih povjesničara Antuna Barca i Ive Frangeša.

Antun Barac, Ivo Frangeš, Leo Spizer, Zagrebačka stilistička škola, povijest hrvatske književnosti

nije evidentirano