hrvatski

Političko predstavništvo u Hegelovoj znanosti u državi

Polazište doktorskog rada Političko predstavništvo u Hegelovoj znanosti o državi odnos je „građanskog društva“ i „političke države“ u Filozofiji prava. Razlikovanjem te dvije sfere Hegel teorijski izražava jedan od najvažnijih rezultata Francuske revolucije: razdvajanje sfere ekonomskih i privatno-pravnih odnosa među pojedincima od sfere političkog zajedništva unutar države kao cjeline čovjekova opstanka u jednom narodu. No, upravo Hegel zahtijeva istovremeno posredovanje društvene i političke sfere, uz očuvanje njihove relativne autonomije, odnosno uspostavljanje njihovog „diferenciranog identiteta“. Ključni instrument tog posredovanja u Filozofiji prava je političko predstavništvo koje je izvedeno staleško-korporativnom zastupanjem velikih interesa građanskog društva u zakonodavnom tijelu. U radu su postavljene dvije glavne teze: prvo, Hegelova teorija predstavništva ne može se primjereno shvatiti tumači li ju se – što je često slučaj u sekundarnoj literaturi – kao ustupak prevladavajućim društvenim i političkim okolnostima Hegelova vremena, nego ima svoje mjesto u logičkoj strukturi Filozofije prava i razvijena je u direktnom otklonu spram predstavničke demokracije koju Hegel smatra neprimjerenom modernoj državi proizišloj iz Francuske revolucije. Drugo, upravo iz perspektive Hegelova nauka o političkom ustavu “interesno predstavništvo” razvijeno u Filozofiji prava može se shvatiti ne kao alternativa predstavničkoj demokraciji, nego kao njezin funkcionalni korektiv, odnosno sadržajna dimenzija modernog pojma predstavništva koja ništa manje ne pripada zbiljnosti moderne države. U prvom poglavlju prikazuje se razvoj pojma predstavništva od pravnog jezika kasne antike, preko srednjovjekovnog crkvenog, pravnog i političkog do modernog individualističkog značenja pojma, s posebnim naglaskom na one značenjske okvire i institucionalne oblike koji se utjecali ili posredno stoje u vezi s Hegelovom teorijom predstavništva. Zatim se, u drugom poglavlju najprije daje prikaz pruskog društvenog i političkog uređenja s početka 19. st. odnosno pruskih reformi kojima je pruska vlada od 1806. do 1819. postavila temelje preobrazbe Pruske iz apsolutističko-feudalnog režima u modernu državu. Takvim prikazom stječe se analitička osnova za primjerenu usporedbu pruskog realiteta s početka 19. st. i poimanja države u Filozofiji prava. Drugi dio poglavlja posvećen je različitim teorijama predstavništva nastalima iz potrebe za preciziranjem značenja pojma „zemaljsko-staleški ustav“, koji je prema čl. 13 Njemačkih saveznih akata trebao biti uveden u svim njemačkim zemljama. U trećem dijelu pogavlja pokazuje se da se Hegelova filozofijska znanost o državi ne može ocijeniti ni restaurativnom ni revolucionarnom, nego da je treba smatrati pokušajem posredovanja između modernog prirodnog prava i pozitivne znanosti o državi. Takvo posredovanje Hegel je smatrao mogućim nakon francuske revolucije, kojom je „umno pravo“ postalo imanentno pozitivnom pravu. Kada je pak riječ o teoriji predstavništva Filozofije prava, ona pokazuje glavne značajke njemačkih liberalno-konstitucionalnih modela onoga vremena. Budući da svoju teoriju predstavništva Hegel razvija u prvom redu kao način uspostavljanja diferenciranog identiteta građanskog društva i političke države, u trećem poglavlju prikazuje se geneza razdvajanja te dvije sfere u razvojnoj perspektivi Hegelove političke filozofije. To je razlikovanje, kako je pokazalo istraživanje, posljedica Hegelovog povezivanja modernog prirodnog prava i političke ekonomije, odnosno uvida da je upravo moderno građansko društvo, kao radno-razmjenska i privatno-pravna zajednica, povijesno mjesto realne emancipacije čovjeka. No takvo građansko društvo za Hegela više nije i ne može biti – kao za cijelu tradiciju prije njega – političko društvo ili politička država: zajedništvo modernog građanskog društva deficitarnog je karaktera jer odnosi u njemu nastaju nesvjesnom nužnošću odnosno imaju za cilj zadovoljenje privatnih interesa pojedinaca. Osim toga ono je zbog svoje ekonomske prirode opterećeno proturječnostima koji u konačnici vode njegovom unutrašnjem raspadu u dvije klase. Stoga je tek „politička država“, kao moment u prvom redu odvojen od antagonističke i privatnim interesima opterećene logike građanskog društva, sfera istinskoga, političkog zajedništva. U četvrtom poglavlju Hegelova teorija predstavništva razmatra se u sistematskoj perspektivi Filozofije prava, s posebnim naglaskom na Hegelovu koncepciju političkog ustava kao šireg institucionalnog mehanizma posredovanja građanskog društva i političke države. Zatim se na tragu Hegelove kritike predstavničke demokracije i oslanjanjem na istraživanje Giuseppea Dusoa, nastoji pokazati kako je u Hegelovom interesnom predstavništvu moguće vidjeti prevladavanje nekih nedostataka modernog pojma predstavništva, razrađenog u okviru teorije društvenog ugovora. Polazeći od naroda kao zajednice slobodnih i jednakih pojedinaca te opunomoćenja predstavnika, kao procesa kojim pojedinci prenose ovlast političkog djelovanja na najvišu državnu vlast, taj pojam naime ne dopušta zastupanje posebnih društvenih interesa niti istinsku participaciju građana u političkim poslovima. Kao odlučujući korak koji Hegelu omogućuje prevladavanje dualizma imanentnog modernom pojmu predstavništva ističe se njegovo povezivanje ideje slobode modernog prirodnog prava i modernog građanskog društva, odnosno njegov uvid da se moderni individulitet ne ozbiljuje kao apstrakcija, nego nastaje i uvijek se iznova potvrđuje u konkretnim društvenim odnosima. Zato su u zakonodavnoj vlasti predstavljene upravo organizacije proizišle iz podjele rada i interesnog udruživanja pojedinaca. No upravo reduciranjem ugovornog modela na teoriju građanskog društva, kako se natoji pokazati u drugom dijelu četvrtog poglavlja, Hegel previđa politički značaj demokratske konstitucije najviše državne vlasti, koji se sastoji u tome da se omogući njezino autonomno djelovanje i da se njeni nositelji istovremeno učine odgovornima onima koji su ih za to djelovanje opunomoćili. Ipak to ne znači da Hegelovu koncepciju treba odbaciti: navedeni prigovor ne odnosi se na stalešku skupštinu, nego na monarha i vladu koji su i kod Hegela prva instanca predstavljanja naroda. Analiza pojma predstavništva provedena u prvom poglavlju pokazala je naime da moderni parlamenti ne proizlaze iz starih staleških skupština, nego zauzimaju mjesto koje je u predmodernim vladavinama pripadalo kralju. Drugačije rečeno, u modernom predstavničkom sustavu, u kojemu je parlament, a ne kralj prva predstavnička instanca, institucija koja odgovara „staleškoj skupštini“ u Filozofiji prava bila bi kao i kod Hegela, dodatni element ustava preko kojega je moguća istinska participacija građana u političkim poslovima i posredovanje socijalne raznolikosti građanskog društva s općenitošću političke države.

Hegel, političko predstavništvo, država

nije evidentirano