hrvatski

Repatrijacija Hrvata iz logora i zatvora za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske

Iako se odredbe međunarodnog ratnog prava, odnosno Ženevske i Haaške konvencije, u prvoj polovici 20. stoljeća prvenstveno odnose na problematiku ratnih zarobljenika te ranjenih i bolesnih pripadnika oružanih snaga zaraćenih strana, jedan od iznimno bitnih aspekata koji dolazi do izražaja u ratnim okolnostima, ali i u mirnodopskim uvjetima neposrednog poraća, jest povratak zarobljenika i zatočenika u zavičaj. Riječ je o postupku repatrijacije. Iako u ratnim okolnostima Drugog svjetskog rata, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaške su vlasti provodile repatrijaciju, odnosno povratak na područje NDH vojnih osoba, službenika, zatočenika, zarobljenika i oružnika s onih područja koja su nakon podjele teritorija Kraljevine Jugoslavije pripojena Trećem Reichu ili drugim satelitskim državama, a kasnije, nakon kapitulacije početkom rujna 1943., i s područja Kraljevine Italije. Istodobno, vlasti NDH su s tih područja preseljavale i civilno stanovništvo hrvatskog podrijetla na područje NDH. Na temelju primarnih, sekundarnih i tercijarnih izvora, literature i periodičnih publikacija, autor daje temeljni prikaz napora ustaških vlasti u osiguranju povratka državljana NDH iz logora i zatvora, uglavnom Hrvata, ali i vojnih osoba, službenika i civila i njihovih obitelji, na područje novoosnovane države.

Drugi svjetski rat, Nezavisna Država Hrvatska, međunarodno ratno pravo, repatrijacija

Izvorni znanstveni članak.